Telefon – prva i najdraža dječija igračka

Živimo u vremenu kada prije bilo kakvog didaktičkog materijala za igru, a da ne govorim olovke, naša djeca u ruku dobijaju tablet ili mobitel.

To im postaje igračka broj jedan, a nama glavno sredstvo da ih smirimo kako bi se zabavili i pri tome nas ništa ne pitali. Kažu da je ovo digitalno doba i da našu djecu ne smijemo sputavati niti držati u okovima vremena u kojem smo mi odrastali.

Slažem se, ali pri tome se nameće nekoliko pitanja:

– Kada ih trebamo prepustiti mobitelima i tabletima?

– Koliko dugo trebaju biti u „društvu“ s tim aparatima?

– U koje svrhe ih trebaju koristiti?

– Da li su oni uopće prihvatljivi u ranom dječijem razdoblju?

– Koliko i kako sadržaji koje djeca najčešće gledaju ili slušaju utječu na formiranje njihove ličnosti?…

Još je mnogo pitanja koja mi se gomilaju u glavi, ali zaustavit ću se ovdje jer želim da podijelim s vama svoje razmišljanje o utjecaju tehnike na rano dječije razdoblje i posljedicama koje proizlaze iz toga zbog korištenja mobitela ili tableta u tom periodu. O ovoj temi pisali su i govorili mnogo pametniji ljudi od mene, stručnjaci iz ove oblasti. Ja želim da je sagledam iz vizure jedne učiteljice koja se susreće s mnogo problema kada u svoju učionicu primi današnje prvačiće.

Prije polaska u školu u moje vrijeme djeca su dobar dio svoga dana provodila napolju igrajući se s drugom djecom. Naša motorika je bila gotovo pa savršena, ako je uporedimo s motorikom današnje djece.

Zašto je to tako kada naša djeca imaju mnogo bolje uslove za odrastanje nego što smo mi imali. Upravo ova konstatacija je najveća varka i iluzija u koju upadamo. Ono što oni imaju, a što mi nismo imali, su roditelji s nerealnim očekivanjima i pogrešnim pristupom u odgoju djece.

Nerealna očekivanja i pogrešan pristup nisu rezultat manje želje ili volje roditelja da pomognu svome djetetu, upravo suprotno, to je pretjerana želja da dijete ima sve, da mu se udovolji u svemu i svačemu, da se zaštiti od bilo kakvih loših utjecaja i da mu se slučajno ne zamjere u nečemu.

Nisu svjesni da mnogi crtani filmovi koje djeca gledaju putem tableta, mobitela ili TV-a i igrica kojima se igraju krajnje negativno utječu na razvoj i formiranje njihove ličnosti, njihovo poimanje svijeta i okruženja u kojem žive. Ilustracije radi, navest ću jedan stvarni primjer.

Dječak se vozi u automobilu sa svojim ocem. Nailaze na pješaka koji prelazi pješački prelaz. Dječak uzbuđeno govori svome ocu: „Pregazi ga, pregazi.“ Otac zbunjeno gleda i sluša svoje dijete i pita ga zašto to govori. Dječak iznenađen takvim pitanjem kaže: „Pa šta, on će ponovo ustati.“ Dijete je u stvarni svijet prenijelo ono što je vidjelo na videoigricama i crtanim filmovima.

Udovoljavajući svaki put djetetovoj želji da mu se da mobitel, jer u suprotnom ono će vrištati, navikavamo svoju djecu da je to najbolje što oni mogu dobiti od svojih roditelja. Njihovo djetinjstvo uskraćeno je za igru s mamom i tatom, razgovor s njima, zajedničko čitanje, skakanje, pjevanje, smijanje.

Mnoga djeca ovo i ne žele, jer na vrijeme ne upoznaju ljepotu tih igara, tog druženja. Bitno im je da vrijeme provode sami sa svojom omiljenom igračkom. Za razliku od današnje djece, naši prsti, šake, noge, stopala, a samim tim i mozak, bili su neprekidno u akciji. Mi smo skakali, pravili od blata kolačiće, igrali se klikera, lastike, školice, crtali kredama ili ugljenom po ulicama razne oblike i takmičili se ko će bolje i ko će brže. Penjali se na stabla, padali, razbijali koljena, slušali priče starije djece i maštali kako ćemo i mi za koju godinu biti kao oni i znati ono što i oni znaju. Išli smo i mi u vrtić, radili su i naši roditelji, ali nismo sve svoje slobodno vrijeme provodili među četiri zida zagledani u TV ekran.

Pedagozi kažu da dijete u periodu do pete godine usvoji ono temeljno znanje koje poslije samo proširuje i nadograđuje. Međutim, mi danas imamo djecu koja dolaze u prvi razred s nepravilnim govorom, djecom koja su progovorila tek u trećoj ili četvrtoj godini života, lošom motorikom, siromašnim rječnikom, djecom koja su naviknuta da su oni centar svijeta i teško se uklapaju u školsku sredinu jer im nije sve dozvoljeno.

Neka od njih se povlače u sebe, a drugi postaju agresivni želeći tako ostvariti svoju dominaciju i prednost u odnosu na ostale drugare u razredu. O igri da i ne govorim. Loša motorika ne ogleda se samo u crtanju i pisanju, već i u pokretima. Djeca ne znaju trčati, skakati, preskakati, boje se lopte, ne znaju je uhvatiti niti baciti. Svi nabrojani problemi u najvećem broju slučajeva nisu genetske prirode već nerijetko nastaju kao rezultat pretjeranog sjedenja i druženja djeteta s tabletom, mobitelom i TV-om, odnosno sadržajima koje gledaju na njima. Djeca se ne druže s drugom djecom, ne pričaju, sjede, leže i samo gledaju i skeniraju slike i scene koje se smjenjuju jedna za drugom ispred njihovih očiju.

Često imam osjećaj da su i učitelji i roditelji nespremno dočekali ovo novo doba. Ne znamo, a ponekad se i ne trudimo da naučimo pravila po kojima trebamo sada odgajati i obrazovati našu djecu.

Šta je to što do ovog NOVOG možemo i trebamo iskoristiti kako bismo obogatili dječiji svijet, potaknuli njihovu maštu, kreativnost i učinili njihovo djetinjstvo periodom kada će se igrati i kroz tu igru učiti? Nažalost, danas imamo dostupnu svu tehnologiju, ali nemamo pametniju, snalažljiviju, vještiju i sretniju djecu.

Izvor:obrazovniportal.ba