Tale Ličanin – od stvarne ličnosti do Budaline Tala

Višestoljetna bogata epska tradicija Bošnjaka bila je dugo vremena skirvana u malo poznatim rukopisima, u hronikama, ratnim izvještajima i putopisima. Prvi epski zapisi do sada otkriveni daritaju iz prvih decenija 18. stoljeća. Oni otkrivaju osobenosti rane bošnjačke epske tradicije, tamatiku i motive bošnjačkih epskih pjesama.  Epsko pjevanje nastalo je iz potrebe da se neki događaj ili pak pojedinac predstavi i proslavi. Epske pjesme najčešće su za tematiku imale junaštvo pojedinca ili neki ratni podvig. Epske pjesme nastaju u dalekoj prošlosti, a svoje začetke imaju u tužbalicama ili ratničkim pjesmama. Pjevači epskih pjesama su načešće bili učesnici u nekim ratnim sukobima.

Historija kao inspiracija

Tematika epskih pjesama najčešće počiva na nekom događaju koji je od izuzetnog historijskog  značaja za kolektiv. Pripovijedanje u epskim pjesmama dato je u trećem licu, te se odlikuje mirnoćom i objektivnošću. U mnogim epskim pjesmama, izrazitom hiperbolizacijom, opisano je junaštvo pojedinca. Kroz bošnjačke epske pjesme prošao je Alija Đerzelez, kako istaknuti pojedinac čija je hrabrost dovedena do vrhunca. Hiperbolizacijom junašta i snage bosanskog čovjeka, kazivač epske pjesme izazivao je u slušaocima izuzetan ponos i zahvalnost što pripadaju kolektivu koji je iznjedrio hrabre i neustrašive junake. Nerijetko se u epskim pjesmama spominju i braća Halil i Mujo Hrnjica. Kao i svi epski junaci, primjećujemo da je i Mujo Hrnjica bio veliki ratnik u kojeg se uzdao narod. Upravo je narodno predanje isprepleteno epskim pjesmama u najvećoj mjeri utjecalo na to da se Mujo Hrnjica zapamti kao junak.. Jedan od najpoznatijih epskih junaka bošnjačke književnosti, a možda i najpopularniji, jeste Budalina Tale ili Tale Ličanin. To su dva najčešća imena po kojima se spominje, a tu su još i imena: od Orašca Tale, Tale od Trnovca, Ibrahim Tale, Tale Šušnjar, Talošina (od milja) i “ličko pogledanje” (iz ponosa).

Tale Ličanin u bošnjačkim epskim pjesmama

Nastajanje lika poznatog kao Budalina Tale (od Orašca Tale, Ibrahim Tale) doprinio je historijski Tale Ličanin, buntovni Krajišnik koji je poginuo kod Banje Luke 1637. godine. Epske pjesme nude nam ovakav opis Budaline Tala: „Nema Tale kadifli čakšira, nego čohane otrcane; nema na njem zlatom vezenih ječerma, nego čurak od medvjeda, rukavi poderani; ne pokriva njegovu glavu kapa zrdalija ili finofes, već kapa od jazavca ili kao što na jednom mjestu vele, kapa od dva vuka. Na kapi nema junačkih čelenaka, nego trista praporaca. Ne nosi on toke i ilike, ni pozlaćene šipke, da mu sablja ne okači pleća. Ne steže se mukademom pasom, vec ličinom, a nema ni okovanih pala, nego nosi čavlenu batinu, u kojoj je do pet stotina i hiljada klinaca…“

Tale Ličnin u bošnjačkim epskim pjesmama nije prikazan kao junak u besprijekornom blistavom odijelu na neustrašivom  rasnom atu hiperbolizirane snage, što nam govore i stihovi: “Da kakav je, bog ga nagrdio! Žuto kljuse, ljudurina gruba, a na njemu loše odijelo…” Ali snaga epskog Tala u suprotnosti je s njegovom vanštinom. Ne nosi čakšire od kadife, niti zlatan vez, ali je njegova hrabrost nemjerljiva. Epski lik Tala Ličanina prikazan je dvojako, kao neustrašivi junak i kao šaljivdžija i veseljak. Međutim, ne postoji ni jedna epska pjesma niti jedan njegov postupak zbog kojeg bismo ga mogli okarakterisati kao naivnu ili blesavu ličnost. Upravo se njegova unutrašnja ličnost  ispoljava preko drugog imena Tale Ličanin. Imenom Tale Ličanin označava se Tale junak, onaj koji je izuzetno hrabar i mudar, čijim se podvizima i umijeću divi i čija se riječ uvijek poštuje. Tale umije što drugi ne umiju, Tale može što drugi ne mogu, Tale smije što drugi ne smiju.  Kako navodi R. Durić,  ništa neće biti neočekivano od ovog nepredvidivog junaka, “naherenog delije”, jer svi – i na “turskoj” i na “kaurskoj” strani – znaju da je Tale jedan i jedinstven. Neponovljiv. Nepodmitljiv i nepotkupljiv. Smiješan i strašan istovremeno. Nehajan prema sebi i svome, te je nesebičan do samozaborava. Istinski plemić milosrđa koji sve dijeli i sebi ne ostavlja ništa. Uvijek sebe stavlja u drugi plan, zbog čega njegova snaga i umijeće dobivaju dodatno na značaju i poštovanju. Najveći bekrija bošnjačke usmene epike. Šeret do urnebesa i pogubno istinoljubiv u isti mah. Ali nadasve, Tale je neumorni veseljak i šaljivdžija. Kako primjećuje Tordinac,  Tale je pokretač i glavni junak svih urnebesnih lakrdija krajišničkog četovanja. Kralj smijeha, bez podsmijeha, osim na vlastiti račun. Durić naglašava da je epski Tale junak koji može ponijeti i podnijeti što drugi ne mogu, što je uzrok njegovog dubokog urastanja u tlo narodnog kazivanja.

Za Akos.ba piše: Azra Crnčalo