Talas bosanske rijeke

Staro,smežurano lice kvasile su teške suze, onog dana kada se među hrpom računa u poštanskom sandučetu našlo i odobrenje za razmjenu studenata u Kampusu. Suze, kao kapljice rose,brisala je nana šamijom; onom drhtavom rukom.Majka je na škripcu kraj kredenca sjedila i blijedo me gledala. Kao da je bila nemoćna da se odupre nekoj borbi koja se vodila u njenoj nutrini; a brat … on mi je pavlu haljinčadi iznio, i s gorkim osmijehom me ispratio. Pri srcu mi bijaše nešto teško, al’ kako i ne bi, valjalo je snagu skupiti i u srce svaki dio Bosne smjestiti. Zaškripaše lokomotive, voz se naglo pokrenu. Osta iza mene rodna gruda, zelena rijeka i sve što drago bilo je – pričala sam tako svojim drugama, dok smo iščekivali da se na veliku pozornicu pojave ljudi koji su nam pomogli u realizaciji projekta „Student & Camp“.

 Ne stigoh sve da im ispričam; oni gromoglasni aplauzi su me prekinuli, duboke riječi hvale su mi odvukle pozornost. Divila sam se govoru i vizijama onih ljudi, al’ u jednom momentu stopila sam se sa ritmom ozvučenja i svoje misli vratila nazad u svoju domovinu, u svoju ljepoticu Bosnu.

Zamišljala sam nanu ispred šilteta, kako me sa radošću iščekuje; razdraganu majku, kako mi omiljene gurabije sprema. I zamislih kako me brat, sav dražestan, ispod starog mosta, prekrivenog lišajevima na željeznici čeka, da mi kofere ponese, i svojoj seji novosti da kaže.

Nizale su se tako slike sjećanja, kotrljale se niz poneku strminu, pa onda niz ulice Budimpešte, oko velikih zgrada Beča, kraljevske palače u Valenciji i Ajfelovog tornja u Parizu. Lutale su beznadežno, po mjestima koja smo posjetili, sa nadom da će se naći put do rodne grude.

U zadnjim danima kampa, sjetno sam se borila sa javom, često sam boravila u kući sjećanja, bojala se da ne izgubim nešto drago, nešto milo. K’o da sam sa Ali – pašom Mostar podizala, rižu i smokve sijala i sadila.

Najbolje mi prijaše oni dani provedeni na stijenama, ali opet u šatoru s nepoznatim ljudima. Poslaše neko djevojče sa mnom, bila je to ona tipična zapadna djevojka–bahatog ponašanja, za mene neobičnog odijevanja, i izblijedjelog pogleda. Nisam se puno na nju osvrtala. Ostavila sam je da se presvuče i smjesti i otišla u potragu za malo mira.

Spustila sam svoje umorno tijelo kraj nekog stabla, ličilo je našem hrastu, i posmatrala sam nepregledni okean koji se pružao u daljini, okean koji je kod svih izazivao osjećaj divljenja, al’ u meni se probudila sjeta za hirovitom Neretvom i krivudavom Drinom. Sjećanja su opet pokucala na vrata jave. Teško se oduprijeti jeku dragog zavičaja.

Osjetila sam kapljice kiše na svojim dlanovima,padale su tako tiho i bezbrižno. Požurila sam do šatora, Karla se već smjestila. Iz torbe sam izvadila stari, dugo neotvoreni album sa slikama, kao kroz maglu vraćale se uspomene sa višegradskih sokaka i mostarskih kanata. Primjetila sam da djevojka izgubljenog pogleda i u prekidima zaustavljenog na crnom krugu moje desne ruke, nije opazila da je kiša već zapljuštala po njenim leđima i ostavljala tragove na baršunastoj haljini koju je odjenula. Svojim trzajem ruke burno sam je vratila u javu , dala joj do znanja da se pomjeri sa otvora šatora, koji je ionako već bio tijesan za nas dvije.

Jako čudno , nije željela da priča ili nije mogla da pronađe prave riječi za naš razgovor . Zato sam pokušala atmosferu u šatoru razvedriti svojim iznenadnim pitanjem.

-Karla, je li sve uredu?

Samo se osmijehnula i svoj pogled koji je bio radoznao opet spustila na crni krug moje desne ruke, i ništa nije pitala. Ali, nije bilo ni potrebe za tim, znala sam gdje traži srž istine.

Vidiš – prozborila sam, nije više rat u Bosni, nije! Bosna se davno otrgla od neprijateljske ruke. Pogrešno vas uče. Davno je to bilo, nikom se ne ponovilo!
Evo pogledaj – povlačila sam rukav prema ramenima kako bi se što bolje vidio veliki, crni mladež na mojoj ruci. Ovo nije pečat od neke zle ruke, nego je pečat one koju su u crnu zemlju zakopali– govorila sam prelamajući glas.

Ovo je sve što imam od rahmetli babe – predahla sam i ponosno nastavila dalje.

Pričala mi nana Hate, veli da mi je mati bila trudna tri mjeseca, mene je ispod srca nosila. U taj vakat, babo se od Višegrada do Mostara hrabro borio, sa gazijama naš ponos čuvao . Kaže nana – sinko, ne zna se gdje je više privržen bio, gradu gdje se rodio ili gradu u kom’ se oženio i djecu stekao. Ali, nejse, više je u Mostaru obitavao, zbog mame, zbog nas.

Polahko sam otvorila kapke i smeđim očima pogledala u Karlu, ona još uvijek ništa nije shvatala,izgledala je zbunjenije nego trenutak prije. Da bih je izvela iz svijeta zbunjenosti, spustila sam pogled i nastavila.

U tom ratu, kada su napadali Mostar, moj baba s ljubavlju ga branio. Ali eto, nije bilo sudbe da dočeka rođenje kćeri, pa da je u naručje uzme i bismiletom kroz svijet da je ponese. Granata i dušmanska nemilosrdnost – tu sam stala, Karla me pomilova po glavi i tom gestom prizva sjećanje na nanu i poče da postavlja hiljadu drugih pitanja.Ne znadoh na koje pitanje prije da joj odgovorim, pa sam ja nju upitala:

-Želiš li konkretno i jednostavno objašnjenje?

Kimnula je glavom, a onda sam je dovela do litice stijene, ostavivši šator iza nas.
Pružila sam ruku u pravcu okeana koji se prostirao ispred nas . Gledala je, knedlu u grlu je sačuvala i pogledom pitala: „Šta je ovo? “

Pogledaj Karla, dobro pogledaj! Znam da si u minulim godinama stalno gledala mora i okeane. Ali ti, kao ni bilo ko drugi nije godinama ništa vidio, osim nanizanih talasa. Mora i okeane ne gledate sa velikom značajnošću, to je za vas samo voda. Ali mi, ponositi Bošnjani, na svoje rijeke ne gledamo samo kao na ušće vode. Rat je učinio svoje, al’ je bio i prošao. Dosta smo po prošlosti kopali svaki put kad bi nam trebao izgovor za svaki naš potez, ali danas … pogledaj – pružila sam joj slike . Sa nevjerovatnim divljenjem ih je posmatrala.

-Karla, samo kad’ bi jednom pogledali okom Bosanca i osjetili njegovom dušom, vidjeli bi da bosanskim rijekama ne teče samo voda. Osjetili bi u Drini hrabrost, a ne talase krvi; u Savi velikodušnost, a ne jecaje nevina djeteta na njenim tokovima. Neretva je puna vjere,jer ona je ponijela posljednji šehadet moga babe. A Una, rijeka je žubora, zato se ne čuju zvuci metaka i granata. Bosna! Bosna je puna ljubavi, ali je gorka. Niko je nije okusio, no, svi smo mi svjedoci vojnika koji je naratište krenuo i svoju dragu gladnim vukovima ostavio, suzama Bosnu zamutio. Nema u Bosni rijeke kojom žamori sebičnost, zato smo otvorili put vama, preko Dunava i Jadrana. Nek’ svijetu Dunav prenese hrabrost i velikodušnost, a Jadran vjeru i ljubav. Prosto, bez napora, pružili vam šansu da vidite šta bosanskim rijekama teče. Tako vam godinama šaljemo, ali vi kao slijepci… samo nas želite vratiti u te godine koje mi pokušavamo prebroditi– ostala sam bez daha, borila se da opstanem na nogama.

Sjećam se, Karla je nekoliko trenutaka posmatrala okolinu, upijajući svaki njen dio kao da je to posljednji osvrt na nešto ovakvo i mene je zadnji put pogledala tamnim sićušnim očima. Od tada, nisam imala priliku da je sretnem, da joj bilo šta kažem .

Zadnji dan kampovanja , pronašla sam u torbi hartiju sa nekoliko ispisanih redova. Karla mi je pisala.

-Bosanko, za mostarsku sultaniju te trebaju proglasiti. Tolika ljubav za nešto što je pred svima nama. Ja ću se boriti da Drininu hrabrost čuva vojnik snage; Savinu velikodušnost ptica dobrote. A kraj Neretve, vinut će se stupovi milosti, Bosnu će čuvati zaljubljeni. Borit ću se snagom muškarca i glasom žene, objelodanit će se sve ljepote sa Dunava i Jadrana. Pričat će se i zapisat će se!

Karla

Nisam polagala puno nade u njene riječi. Godinama unazad mnogi su davali različita obećanja našoj Prkosnoj. Ništa nisu učinili. Ali, Bosna se mlada uspravila, poput djevojke, ljepotom se okitila. Danas, stojim na nečemu što se nije dalo uništiti, stojim na pouzdanom svjedoku historije, na Starom mostu iznad Neretve sa kojeg ću i potonjim generacijama istu priču pripovijedati i bit ću svjedokom Karlinih riječi, obećanih našoj Bosni.

Piše: Alija Čakić

Akos.bA