Vjernik živi između nade i straha

Vjernik bi trebao da uvijek bude svjestan dvije stvari: prva stvar su njegovi nedostaci, grijesi i strah da će ga njegova dobra djela dovesti do toga da postane previše zadovoljan svojim postupcima (oholost). Druga stvar je nada u oprost od Allaha Svevišnjeg i u Njegovu veliku milost, koja rezultira iz prve stvari.

Jedan učenjak je rekao: “Dok je rob na svom putu ka Allahu, on je kao ptica sa dva krila koja su joj potrebna da bi mogla ispravno letjeti i održavati ravnotežu; ova ‘krila’ su nada i strah. A manjak straha ili nade čini da ptica izgubi ravnotežu i da se približi stradanju.“

Koji je od dva tipa nade bolji: nada poslušne osobe koja se nada nagradi, ili od one osobe koja se pokajala, te se nada oproštaju? Učenjaci se razilaze po ovom pitanju, ali treba imati na umu da su oba tipa pohvalna i nužna; treba imati oba tipa i ne smijemo osjećati da će nam samo jedan biti dovoljan, jer vjernik uvijek varira između dva uslova: vrline, za koju se nada da će dobiti nagradu, i grijeh, za koji se nada da će mu biti oprošten.

Što se više vjernik upoznaje sa imenima i atributima Svemogućeg Allaha, on postaje jači, a da nije nade, onda srce ne bi bilo u stanju da robuje Svemogućem Allahu, a time njegova djela ne bi bila u skladu sa njegovim uvjerenjima.

Nada zavisi od nečije ljubavi prema Allahu. Dakle, što više vjernik voli Allaha Dž.š., on se sve više nada Njegovoj nagradi i osjeća veće strahopoštovanje. Što je veća nečija ljubav prema Allahu Dž.š., više posjeduje nadu i strah.

Izvor: islamweb.net

Za Akos.ba preveo Jasmin Mujakić