Svojatanje Neuma, priča bez prestanka

Već pola stoljeća je bosanskohercegovački izlaz na more u cestovnoj izolaciji i još se ne nazire kada bi taj apsurd mogao biti riješen.

Natpisi u hrvatskoj štampi posljednjih dana neodoljivo podsjećaju na vremena kada je najveći broj medija iz susjedne zemlje zbivanja u Bosni i Hercegovini uglavnom kontekstualizirao u duhu smjernica iz Karađorđeva. Zato su se, valjda, i optužbe na račun tadašnjeg političkog vrha Bosne i Hercegovine, zbog "aspiracija" prema Neumu, izgovarale tako normalno kao da se se taj grad nalazi u kakvoj drugoj državi. Bratski zagrljaj Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana držao ih je u nadahnutom uvjerenju da je bosanskohercegovački izlaz na more u okviru granica nove i ‘velike Hrvatske’ i da u tom smislu svaki pokušaj bh. vlasti treba sasvim normalno tretirati kao antihrvatski akt – kako u užem, tako i širem smislu.

Gužve na neumskim plažama ovog ljeta predočavaju se kao svojevrsna aneksija, s obzirom da među turistima dominiraju Bošnjaci, a ikonografske promjene na šahovnici na brdu iznad ovog gradića, gdje je neko, umjesto crveno-bijelih polja, u ko zna kakvom "nadahnuću", instalirao srce, kao i uočeni peškiri s ispisanim imenom bivše države tretiraju se diverzijom ravnoj izazivanju neposredne ratne opasnosti.

Malo ko istinski razumijeva zbog čega se to pitanje problematski zaobilazi, iako u cijelom slučaju nema prevelike misterije.

Neumski turistički djelatnici su znatno oprezniji, jer te nestašne "Bosančerose", valja malo olakšati, premjestiti te novce iz njihovih džepova u svoje. Ta gužva njih, ruku na srce, uveseljava, jer od rijetkih Čeha, ponekog Nijemca ili Poljaka ne može se živjeti. S druge strane, sve te priče o turističkim nestašlucima imaju zapravo prikriti glavni problem kad je ljetovanje u Neumu u pitanju – njegovu komunikacijsku, odnosno cestovnu izolaciju, koju hrvatski mediji izbjegavaju spomenuti i kao natuknicu, a kamoli glavni problem.

Svako ko je iole upućeniji dobro zna da je prilaz Neumu najveći problem. No, malo ko istinski razumijeva zbog čega se to pitanje problematski zaobilazi, iako u cijelom slučaju nema prevelike misterije. Jedni to čine sračunato, koketirajući još uvijek s njegovim teritorijalnim kombinacijama, dok se drugi, prilagođavajući se čeličnim zakonima takve logike, ustručavaju govoriti. Da su u svojevrsnoj komunikacijskoj izolaciji, odnosno da je put preko Svitave koji koriste turisti bez pasoša nepodesan za putovanje i da na pojedinim dionicama predstavlja klasičan discovery izazov turistički djelatnici Neuma požale se uglavnom za inostrane medije.

Zašto šuti federalna Vlada?

Ne šute, međutim, samo neumski turistički djelatnici, mada zainteresirani za goste i zaradu. Pravo pitanje je zašto šute i ništa u praktičnom smislu ne poduzimaju bh. vlasti. Vlada entiteta Federacija Bosne i Hercegovine još je 13. oktobra 2011. godine donijela Odluku kojom je utvrđen javni interes za izgradnju cestovne komunikacije Stolac – Neum, prema usvojenoj projektnoj dokumentaciji i planskim dokumentima prostornog uređenja. Za realizaciju ovog projekta u dužini od 48,8 kilometara potrebno je oko 55 miliona eura, a osigurano oko 3,3 miliona eura. Urađena je studija izvodljivosti i zaštite okoline, što je osnovni preduvjet za pristup izvorima finansiranja.

Novčana sredstva, bez obzira na aranžaman, nisu zabrinjavajuća, s obzirom na značaj projekta, povezivanja unutrašnjosti zemlje s najjužnijom tačkom, odnosno izlaskom na more. Na koncu, toliko para bez prevelikih razmišljanja bh. vlasti od međunarodnih finansijskih instituacija znaju uzeti zarad puno trivijalnijih razloga, koji se ni u kakvoj varijanti ne mogu mjeriti s jednim razvojnim poduhvatom.

Za realizaciju ceste Stolac – Neum u dužini od 48,8 kilometara potrebno je oko 55 miliona eura, a osigurano oko 3,3 miliona eura.

Ma koliko to apsurdno zvučalo, valjan odgovor koji bi na pravi način razotkrio razloge inertnosti ili "nezainteresiranosti" federalne Vlade za vlastiti projekat zasigurno nećemo dobiti budemo li cijeli slučaj razumijevali na odomaćenim principima i retorici koja u prvi plan gura stajalište o nesposobnost predstavnika vlasti, čime je najveći broj analitičara gotovo opsjednut. Ovdje se, međutim, radi o "sposobnosti" koja traje već pola stoljeća, koliko se ovaj projekat opstruira, a ne nesposobnosti, kako se javnosti predočava.

U pitanju je puno kompleksniji problem, u čijem višedecenijskom trajanju treba tražiti uzroke ustručavanja predstavnika vlasti da konačno priđu izgradnji jedne važne saobraćajnice. Taj put već odavno je uzrok zastrašujućih sukoba, koji su se odvijali i još uvijek odvijaju daleko od očiju javnosti. Pitanje autoceste Stolac – Neum, koja bi na najpodesniji način povezala zemlju s izlazom na more, dugo je bez odgovora, a jedini način njegovog razumijevanja leži u sukobu interesa, koji se mogu posmatrati na različitim ravnima: od nacionalno-separatističkih, do onih koji interes sagledavaju kroz cjelovitu i kompaktnu državu. To što se izgradnja jedne dionice toliko otegla iz perspektive prvih inicijativa pokrenutih prije nekoliko decenija znak je samo da su nacionalno-separatistički interesi daleko snažniji, ali i u kontinuitetu prisutniji. Ne samo kao opcija, nego kao "živa politika", koja je uživala i još uvijek uživa uživa sve benificije i blagodeti institucija vlasti.

Stolac ponovo zaobiđen

Iskazujući jasan politički stav spram bosanske cjelovitosti, bh. politička elita osamdesetih godina prošlog stoljeća je u pogledu Neuma imala jasne planove – što čvršće ga povezati s unutrašnjosti zemlje. Jedan od najutjecajnijih partijskih lidera Hamdija Pozderac tada je otvoreno, osokoljen besprijekornom organizacijom 14. Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u Sarajevu, što je takvoj ideji davalo dodatni podsticaj, govorio da su on, Branko Mikulić, Munir Mesihović i ostali drugovi mogli imati vile u Dubrovniku ili Makarskoj, ali da je odluka Neum bila svjesna.

Strah da bi provođenje politike jačanja bh. suvereniteta mogao poremetiti uveliko pripremane "rezervne" velikosrpske i velikohrvatske planove maksimalno je mobilizirao njihove aktere, zbog čega "aferu Neum" treba posmatrati kao klasičnu harangu uperenu protiv svake aktivnosti na tragu jačanja suvereniteta Bosne i Hercegovine. Nju su pokrenuli oni koji su s Neumom imali drugačije planove, koji su bh. izlaz na more nastojali što je moguće više udaljiti od Bosne i Hercegovine, u čemu uspijevaju već četiri decenije. Odsustvo mjere pojedinaca u zahvatanju novca iz društvenih kasa – čega je, naravno, bilo – poslužio im je samo kao dobar povod da ovakvu vrstu inicijative zaustave, jer narod je takvim egzekucijama od pamtivijeka uživao.

Politički lideri iz Sarajeva morali bi se u ovaj slučaj daleko revnosnije i savjesnije umiješati, pogotovo oni koji se zaklinju u odanost suverenoj i nedjeljivoj BiH.

Lokalci su na poslu izolacije Neuma bili još revnosniji, čak i puno prije nego će inicijative spram oživljavanja Neuma kao bh. izlaza na more poteći iz državno-partijskog vrha, a sve aktivnosti počivale su na ekonomskoj marginalizaciji Stoca u odnosu na Čapljinu.

Današnja perspektiva razumijevanja cjelokupnog problema, pogotovo u domenu praktično-političkog ponašanja, otvara niz delikatnih pitanja. Da li federalna Vlada, odnosno njen ministar financija, koja se morala malo više angažirati, nešto čeka. U kuloarima se uveliko priča o izradi novog projekta autoceste prema Neumu koji bi ponovo zaobišao Stolac. Stoga bi se politički lideri iz Sarajeva morali u ovaj slučaj daleko revnosnije i savjesnije umiješati, pogotovo oni koji se zaklinju u odanost suverenoj i nedjeljivoj Bosni i Hercegovini. Pogotovo jer cestovna povezivanja, odnosno deblokade, više nisu pitanja kojima bi se bavili u Zagrebu i Beogradu.

Enes Ratkušić, profesor sociologije, radio je na RTV-u Mostar, te bio saradnik brojnih sedmičnih i mjesečnih bosanskohercegovačkih listova. Autor je mnogih stručnih radova. Bio je glavni odgovorni urednik časopisa Slovo Gorčina. Autor je tri knjige proze. Živi i radi u Mostaru.

Izvor: Al Jazeera