Svi smo mi putnici, ali ko će od nas kupiti kartu za Džennet

Dođoh na Dunjaluk kao još jedan od mnogobrojnih putnika. Ne znam koliko ću ostati, ali znam da ću se boriti da imam korist od ove kratkotrajne stanice. Možda panem, možda pomislim da nemam izlaza, da ne mogu dalje, ali neću odustajat, nastavit ću se boriti, samo u ime Jednog, koji sve stvara, održava i rastvara. Možda je ova borba najteža, ali najveći pobjednik je onaj ko u njoj pobijedi.

Allah dž.š je Taj koji upućuje, ali koliko nas dovi za uputu? Niko od nas ne zna koliko će trajati boravak na ovoj “stanici”, možda još samo dan, mjesec ili godina. Zar mi imamo pravo da govorimo i sebi i drugima “ma ima vremena, klanjat ću kad ostarim”, ili “ima još Ramazana”, ali možda niko od nas neće dočekati više ni jedno namasko vrijeme, možda je protekli Ramazan bio posljednji u našim životima, mi smo samo jedna praška koja to ne zna. Zar nije biit živjeti i umrjeti kao vijernik, kao mumin, a ne samo kao musliman, a koji samo nosi muslimansko ime.

Dokle je otišao ovaj Dunjaluk, dokle su otišli današnji muslimani, da im je od njihove vjere samo ime muslimansko ostalo? Šta ako meni dok pišem ovaj tekst, s ciljem da barem u jednog čitaoca probudim razmišljanje, dodje melek Azrail, ili vama dok čitate ovaj tekst, šta ćemo ponijeti na Ahiret? Kuće, vikendice, automobile, plazme, sjećanja s najpoznatijih izletišta sigurno nećemo, “ponijet ćemo nas namaz, post, sadaku, dobročinstvo….

Da li će nam u trenu u kojem nastavljamo naše putovanje od pomoći biti ispijene kafe, pregledane serije ili pročitani romani od 500 stranica? Da li će nam tada u pomoć priteći komšinica koja nas godina ogovara, a kod nas je svaki dan na kafi i cigareti (pušenje je haram) i pravi se kao osoba koja nam čini najveće dobročinstvo? NEĆE I NE MOŽE, u tom trenu neizbježnom pomoći nam nema.

Zapitajmo se svi barem na tren, šta smo do sada uradili dobro, ili bolje sjetimo se koliko smo puta prekršili Allahove propise, koliko smo dana zanemarili Allaha Uzvišenog, a On nas nikada ni na tren nije napustio. Mogao nas je kazniti i usmrtiti sa našom prvom greškom i ne dati nam priliku za iskupljenje, a nije to uradio. Koliko puta nam je neko rekao nešto ružno i tu smo osobu odmah izbrisali iz naših života, a koliko svaki dan On nama oprosti grešaka.

Mi smo i dalje nemarni, mi i dalje mislimo IMA VREMENA, a ko ti to bolan kaže da ima, sigurno kona neka, koja je toliki laik da čak ne zna da VREMENA NEMA, put se nastavlja možda već sledećeg trena, a šta ako naši koferi ostanu prazni????????

 TI SI ŽENA MUSLIMANKA

Ti si žena muslimanka
žena,koja nije modnih trendova sjenka.
Ti svojim hidžabom se štitiš
i svojim imanom nikome ne štetiš.
Ti si majka islamom odgojene djece
koja uvijek osmjehom uljepšava svoje lice.
Možeš sa ponosom da hodiš Zemljom
jer nikog nema kome zlo misliš na svijetu cijelom.
Tvoj muž je tvoj smiraj,
tvoja mirna luka o kojoj svaka džahilka sniva,
kada ga pogledaš,ti ga razveseliš
i sa time ti njegovo srce plijeniš.
Mogu da ti upućuju uvrede
koje kod tebe jako brzo blijede
jer ti se samo uzdaš u Allaha
i svakom problemu pristupaš bez straha.
Zar od tebe iko sretniji ima?
Sestro mila budi sigurna da nema.
Najsretnija si na Dunjaluku cijelom
to se vidi na tvom licu bijelom.

Piše: E.M.

Akos.bA