Svi smo mi daije!

Svakog onog ko priča ljudima o Allahovoj vjeri želeći ih upoznati sa istom, smatram daijom i insanom koji zaslužuje pažnju i poštovanje.

U ovakvom svijetu laži, obmana i sveopće trke za dunjalukom, trošiti svoju mladost, vrijeme i svoje živce, da bi ljudima približio vjeru, dok drugi bezbrižno uživaju u dunjalučkim čarima i ukrasima, znak je čestitosti i iskrenosti u imanu (vjerovanju).

Svako onaj ko je svoj život posvetio vjeri i ko želi druge približiti Uzvišenom Allahu, za mene je daija i mu’min. Ne pada mi napamet bilo čiji trud i zalaganje obezvrijediti i nipodaštavati. Bez obzira da li taj insan svoj da’vet zasniva na takozvanim ”tradicijskim”, ”selefijskim”, ”sufijskim” ili bilo kakvim drugim pristupima i metodama, ja ga smatram vrijednim uvažavanja i poštovanja.

Možda su naši putevi, načini i metode rada za Allahovu vjeru različiti, ali je naš nijjet najbitniji. A mi ne možemo prodrijeti ni u čije srce i znati nijjete ljudi. Stoga se udaljimo od postojećih navika pojedinaca koji kritikuju druge vjernike zbog njihovog da’veta (rada za vjeru).

Zašto da osuđujem one koji pozivaju ljude ka Allahovoj milosti i spasenju? Zašto da mi smetaju bilo čiji vazovi, tribine ili predavanja? Nikako. Čak naprotiv: radujem se svakom okupljanju i druženju ljudi koji žele čuti Allahove ajete i upoznati se sa propisima Njegove vjere.

Nije bitno ko je vaiz i predavač. Bitno je da se dotični pridržava teološko-pravnih propisa i vjerovanja ehli-sunneta, te da nije neki sektaš.

A mi u Bosni, hvala Bogu, imamo mnogo vrsnih vaiza i predavača koji su prave daije i svi su alimi ehli-sunneta, i u akaidu i u fikhu.

Ukoliko pak primijetimo da neko od njih citira slabe ili apokrifne hadise i mišljenja, treba naći načina da mu se na to mudro i blagovremeno ukaže, ali nikog ne treba odbacivati i omalovažavati.

Ono što meni smeta kod nekih predavača jeste nepripremljenost za vaz i njihovo filozofiranje onda kada je to potpuno nepotrebno. Teške filozofske teme od kojih obični slušaoci nemaju neku praktičnu korist i teme koje nisu bitne za našu svakodnevnicu i naš ahiret, treba zaobilaziti u širokom luku.

Ljudima treba govoriti: o zdravlju, medicini, sportu, ishrani, nauci, lijepom ponašanju, dobrim međuljudskim odnosima, te o bitnim islamskim temama koje povećavaju naš iman i sa kojima upoznajemo propise čistoće, namaza, zikra i slično.

Svi naši imami, muftije, profesori islamske vjeronauke, te profesori naših medresa i fakulteta, uz učene ”sufijske” i ”selefijske” alime i šejhove, naše su blago. Oni su naše daije, sve dok pozivaju na put Kur’ana, na put ehli-sunneta.

Ali, i mi, kao ”obični” muslimani i džematlije, i mi smo na neki svoj način daije. Ondje gdje nam se ukaže prilika da nekog uputimo na neki Allahov ajet i da nekom čovjeku ili ženi objasnimo neki vjerski postulat i propis, uradimo to sa zadovoljstvom (”Prenesite od mene, pa makar jedan ajet”).

Koristimo i mi društvenoj zajednici, čineći razna dobročinstva isključivo u ime Allaha Uzvišenog.

   Za Akos.ba piše: Admir Iković