Svako ljeto ima 11. juli
Opet se valja u kabur spustiti, pa kosti rođakove na dno staviti. Sve kako valja i dolikuje. Opet u sebi mržnju moram nadvladati, da sutra djecu mogu učiti kako valja, kako je mene moj rahmetli otac učio. Opet se moram sa rođacima u oči gledati i šutjeti. E ta mi je šutnja najgora.
Nešto razmišljam, ne sjećam se vrućine 1995 godine. Tada je bilo samo panike, pa straha, pa ničega, pa opet malo straha, tek toliko da shvatiš da si živ.
I ovo ljeto će imati taj 11. juli. Datum koji mi ništa strašniji nije od jednog aprilskog dana 1993. Ovog 11. jula mezar moga oca i dede dobit ce “komšiju”. Kosti amidžinog sina biće pokopane tamo, gdje je samo 11. juli važan. “Tamo” nema drugih dana osim 11. jula. Svakog se evo dana u posljednjih nekoliko mjeseci spominje Srebrenica, genocid, presude, pravda… Gađaju se i naši i njihovi i oni treći ako ih ima, svim mogućim terminima ne bi li se dotakli barem malo Srebrenice. K’o biva to će ih učiniti boljim i donijet im nekakve poene. Jadni su oni koji poene skupljaju na Srebrenici. Nestalo je tamo poena, kada je poražena ljudskost 11. jula 1995. Ne može se sa Srebrenicom postati bolji ako si loš, jer nagutala se ona loših i ne može ih više svariti.
Ko da je proklet taj komad zemlje tamo. Nama preživjelim svako ljeto donese parče gorčine i tuge, k’o da nismo dovoljno tugovali. A ostalim građanima ove zemlje bude povod za kojekakve diskusije o tome šta bi bilo da je bilo i kad bi bilo… k’o da ostali građani ove zemlje nemaju pametnijih stvari. Prokleto je to parče zemlje, al’ haman ćemo bas na tom parčetu morati graditi nešto novo. Ne znam šta. Jer sve smo do sad pokušali, ništa nije valjalo. To parče zemlje će nam morati donijeti i nešto lijepo, kad tad. Do tad nek Srebrenica lebdi u sadašnjosti na krilima prošlosti.
Opet se valja u kabur spustiti, pa kosti rođakove na dno staviti. Sve kako valja i dolikuje. Opet u sebi mržnju moram nadvladati, da sutra djecu mogu učiti kako valja, kako je mene moj rahmetli otac učio. Opet se moram sa rođacima u oči gledati i šutjeti. E ta mi je šutnja najgora. Mi u Srebrenici 11. jula evo unazad nekoliko godina šutimo i gledamo se, a neki tamo svih ostalih dana laju o Srebrenici. Stid nek ih bude naše šutnje!!!
Elvir se zvao. Imao je 20 godina. Pušku nikada nije nosio. To je činio njegov otac umjesto njega. Prije 24 godine došao je u moju avliju i rekao mojim roditeljima da bi bilo lijepo da se ja zovem Elvis, jer Elvir i Elvis je slično. Njegovo ime, njegovo srce, njegove želje su u meni… Teško jest, al’ durat se mora, durali bi i oni za mene…
Elvis- Dječak iz Srebrenice, 22.06.2007.
IslamBosna.ba
