Suživot je snaga: Snaga nije nametanje silom određenog stava

Ne moramo čak ni otići tako daleko da bismo razgovarali o suživotu između muslimana i ljudi drugih vjera, kad postoji nedostatak spremnosti pojedinih grupacija muslimana da imaju suživot sa drugim muslimanima koji slijede drugačiji  mesheb ili su bliski s nekom drugačijom grupom,  ili su iz druge zemlje… ili u pojedinim slučajevima pripadaju drugom arapskom plemenu.

Ove podjele nekada se pretvore u nasilje, zbog čega se pitamo: šta nas je to toliko podijelilo? Previše ljudi vidi ideju suživota samo kao jednu strategiju kojoj se pribjegava u vrijeme slabosti. Ovo uopće nije istina. Ono što vidimo dok posmatramo svijet jeste da suživot doživljava procvat i pušta duboke korijene upravo u vrijeme snage.

Društva koja imaju snagu da promoviraju suživot i mir su upravo ona koja imaju snagu da izazovu i uspješno provedu rat. Nasuprot tome, oni koji su slabi niti mogu voditi rat niti donijeti mir.

Zaista, u vrijeme slabosti i nestabilnosti nalazimo plemenitu ideju suživota u najvećoj mjeri ugroženom.

Snaga je moći prilagoditi neslaganje i razilaženje, biti u stanju obuhvatiti različita gledišta, socijalne težnje i aspiracije a u isto vrijeme izbjeći da interesi jedne grupe ne dovedu do razilaženja i građanskog sukoba. Snaga nije nametanje silom određenog gledišta.

Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je rekao: Nije snažan onaj koji može shrvati drugoga na zemlju; snažan je onaj ko se može suzdržati kad je srdit. (Sahîh el-Buhari i Sahih Muslim)

Kada je halifa Omer ibn Hattab ušao u Kuds (Jerusalem) da preuzme ključeve grada, bio je pozvan da klanja u crkvi, ali je on odbio. On je odbio da to uradi mada je bio u poziciji jačega i mogao uraditi onako kako mu je volja. On je odbio, mada ni u kom slučaju nije prezirao klanjanje u crkvi. Rekao je, pokazujući veliku predostrožnost i osjećajnost: ‘Bojim se da će, ukoliko klanjam unutra, muslimani ubuduće željeti da klanjaju na istom mjestu i da će uzrokovati nelagodu kod ostalih ljudi koji se mole u crkvi.’

Omer je umjesto toga klanjao van crkve i zagarantovao kršćanima sigurnost.

Iako je Richard Lavlje Srce jednom prilikom ubio 2.700 muslimanskih ratnih zarobljenika i objesio njihova tijela oko zidina  grada Akre, kršeći tako ugovor sa muslimanima, vidimo da je Salahuddin, kada je povratio Kuds (Jerusalem), garantovao bezbjednost života svima, Jevrejima i kršćanima, mada je bio više nego u stanju da se osveti. Umjesto toga je potpisao Ramla Ugovor sa Richardom 2. septembra 1192. godine, po kojemu će grad ostati u muslimanskim rukama ali će grad ostati otvoren za kršćanske hodočasnike.

Osvajanje srca

Ovo je jedan od tipičnih obilježja suživota u srednjem vijeku. Muslimanska historija, koja je prepuna snage i pobjeda, je u isto vrijeme svjedočanstvo aktivnog suživota. To je historija mirovnih ugovora, dogovora i saveza sa drugima.

Allah, dž.š., kaže: O vjernici, ispunjavajte obaveze! (Sura el-Ma’ide, 1.)

Allah, dž.š., kaže: I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista odgovarati! (Sura el-Isra’, 34.)

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Ko god ubije osobu koja je pod ugovorom, neće osjetiti miris Dženneta, a njegov miris se osjeti sa udaljenosti puta od 40 godina.

Možemo posvjedočiti da je Poslanik, s.a.v.s., vidio jednu sahranu. On zastao pored nje. Kada mu je rečeno da je to bila sahrana jednog Jevreja, odgovorio je: Zar nije ljudska duša? (Sahih el-Buhari i Sahih Muslim)

Pogledajte kako se Ibn Tejmijja obratio kralju Kipra: Do mene je dopro glas o pobožnosti, milosti, ljubavi za znanjem i posvećenosti učenju kralja Kipra. Vidio sam kako je Šejh Ebu-l-Abbas el-Makdisi iskazao zahvalnost kralju na njegovoj učtivosti, prijatnosti i gostoljubivosti, i na isti način iskazao zahvalnost svećenicima i plemićima. Mi smo ljudi koji žele dobro svima i nadamo se da će vam Allah dati svaki hajr na ovome i na onome svijetu.

Ibn Tejmijje ga nije pozvao da oslobodi samo muslimane ratne zarobljenike koje je držao, nego također i Tatare, Jevreje i kršćane, riječima: Mi želimo da sve one koji su kod tebe i koji su Jevreji i kršćani i koji su pod našom zakonskom zaštitom, da ih oslobodiš. Mi nećemo ostaviti nijednog zarobljenika koji je naš građanin, bez obzira da li je musliman ilinije. I također znaj da svi ratni zarobljenici koji su kod nas i koji su kršćani, svi oni znaju za našu dobrotu prema njima i milost, koju nam je Posljednji Poslanik naredio.

Nažalost, neki ljudi u jeziku suživota ne vide ništa drugo opravdanja i prihvatanje njihovog poraza. Drugi imaju idealističku viziju suživota koja nema nikakav praktični izražaj. Istinsko poštivanje suživota može okončati ovu konfuziju.

Uspjeh suživota ovisi o širenju razumnih glasova voljnih da se založe u plodonosnom dijalogu, kroz koje se željeni rezultati mogu ostvariti lagano.

Nasuprot tome, neuspjeh suživota je osiguran kada nerazumni i glupavi glasovi preuzmu riječ, glasovi ljudi kojima je jedini cilj zadovoljenje vlastitih interesa.

Takvi ljudi se oslanjaju na diskurs snage i prisile u svome razumijevanju svijeta i odlučivanju. To su ljudi koji vide sukob kao ključnu stvar u kontaktima s drugima. Oni ne mogu gledati na stvari sa tačke gledišta naše zajedničkog čovječanstva, naših univerzalnih vrijednosti i zajedničkih potreba i interesa koje imaju svi ljudi.

Ratni huškači razmišljaju samo u kontekstu rata. Njihov diskurs neizbježno dovodi do žalosnog zaključka. Svrha religije- suprotno onome što, čini se, neki ljudi misle- nije da uzrokuje sukob među ljudima, nego da dadne moralni oblik i harmoničan poredak međuljudskim odnosima i da osigura uspješnu saradnju u razvoju naših života na ovoj Zemlji.

Allah kaže o čovječnosti: On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! (Sura Hud, 61.)

Kada je Allah stvorio Adema, a.s., stvorio ga je da razvija Zemlju, da je istražuje i kultivira.

Meleci su najprije prigovorili stvaranju ljudskog bića, riječima: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo. (Sura el-Bekara,30.)

Meleci su vrlo dobro znali da Allah, dž.š., mrzi nered i krvoproliće. Zasigurno, Allah nije stvorio ljude i nije nam poslao Objave da bismo se međusobno ubijali.

Dužnost muslimana da šire poruku islama zahtijeva osvajanje ljudskih srca i razuma. Oni trebaju da znaju o islamu ono što islam zaista jeste.

Mi kao muslimani treba da vježbamo strpljivost i ustezanje. Potrebno je da na loše ponašanje prema nama odgovorimo dobrotom, kao što nam Allah, dž.š., naređuje na više mjesta u Kur’anu.

Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. (Sura Fussilet,34.)

To je način na koji je Poslanik Muhammed, s.a.v.s., osvojao srca svojih neprijatelja. On je na njihovu surovost i grubost odgovarao ljubaznošću, sve dok njihova srca nisu smekšala i bila spremna da čuju istinu.

Blago ophođenje, iskrena briga i prijateljstvo, tretiranje drugih na lijep način riječju i djelom- to su načini da se mržnja okonča i ljudi izmire.

Allah kaže: To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. (Sura Fussilet, 35.)

Suživot čuva ljudski život. On otvara vrata dijaloga. To je atmosfera u kojoj se nastavlja poruka islama, u kojoj se ona može prezentovati razumom, dokazom i logikom kojom Kur’an obiluje.

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Selman el-Auda

Prijevod i obrada: Halil Senusija/ IslamBosna.ba