Sunce se rukom, a ni ustima ne gasi
Znate li ko su one? To su žene, kojima je na ovim prostorima od pamtivijeka dodijeljivano nekakvo mjesto u drugom redu čovječanstva. Kao da one nisu rodile prve redove! To su žene koje toliko rade za dobrobit svojih porodica, svoje bliže i dalje okoline, da počesto zaborave sebe u tome. Zato je ova plemenita vjera, ne zanemarivši ni najmanji trun dobra, donijela radosnu vijest da će sa svim što učini za druge- samoj sebi dobro učiniti. To su žene koje neumorno rade na podučavanju, nakon što nauče korisna znanja. Ne odgajaju samo svoje porodice, svoju djecu, već i djecu svojih komšija i prijatelja. Samim tim što su takve kakve jesu. One su organizirane, okupljene u džemaatima, u raznim udruženjima koja se bave promocijom dobra i vrijednosti koje svaki čovjek prepoznaje kao takve. Nedavno sam bila u posjeti našim sestrama u Zavidovićima. Devet godina one se okupljaju redovno u Gradskoj džamiji,predvođene našom sestrom Azrom Kovačević-Đulan, i uče Allahovu Knjigu… Allahov Govor. Uz to, uče i druge korisne lekcije u životu, a rade i na očuvanju lijepih tradicija naših predaka. Pazite, to je samo jedan džemaat u Zavidovićima, a ima ih još!
Neki dan sam bila u Pruscu. Četrnaest žena je prigrlilo mushaf da im bude najvjerniji saputnik u životu, nakon što su vrijedno učile harfove, i naučile kako da ih čitaju kada požele da uče Kur’an. Četrnaest, samo u jednom krugu! Dan prije sam bila na ceremoniji dodjele hedija za četiri sestre( tri djevojke i jedna žena) u džemaatu Kalibunar u Travniku. Naime, pokrile su se. Rekle su, tim činom: “Gospodaru, mi smo čule i odazvale se!” Ne sumnjam da će tako biti i za druge propise našeg Gospodara, jer muslimanka zna da je baš svaki za njeno dobro. Dvije-tri sedmice prije, bila sam u Jajcu. Da samo vidite Jajačke, hanume ponosne! Ma, svaka ona nene je univerzitet! Svaka je doktor nauka! Jedna od njih mi priđe i reče: “Imam tri sina hafiza. A i snahe su moje, najbolje snahe na svijetu. Da mi samo vidiš unučad…” Kao da je gledam sa krunom od nura na glavi… E, moja nene! Ti si pedagog nad pedagozima! Jučer i prekjučer sam zatekla nekoliko poruka, a u njima: “Pokrila sam se. Elhamdulillah.” Kontam… neću se, valjda, probuditi iz ovog sna?? Jučer me poštovani Bajro Perva, prilikom snimanja emisije “Amanet” na tv-Igman, upitao nešto o hidžabu… Ne sjećam se više šta, ali znam da je jedna od riječi bila “hednikep”… ono, kako neko sa predrasudama doživljava hidžab. Trebala sam odgovoriti nešto pametno… ali nisam. Nisam stigla reći da ja znam samo žene pod hidžabom, koje su kao i ova nene o kojoj sam pisala; one su doktorice, profesorice, službenice, poljoprivrednice, privrednice, majke, supruge, domaćice, odgajateljice, informatičarke,studentice,šnajderice, farmaceutkinje, umjetnice, radnice, hudovice, samohrane majke, djevojke kojima su jasni ciljevi u životu…. pretekla me moja blesavost i rekoh nešto kao: “Kakav hendikep? Ni poštansko sanduče više ne možete otvorit, a da iz njega ne izađe pokrivena žena!” Bjaro se nasmijao, ne znam da li zbog nelagode od poštanskog sandučeta, ili iznenađenja, ali je sa zadovoljstvom potvrdio da hendikep može biti samo u pogrešnom razumijevanju hidžaba.
Zaista! Mi smo i u Telekomu, i u Energoinvestu, i u Konzumu, i načelnice općine. Mi smo redateljice, književnice, bibliotekarke, i znamo toliko o ljekovitom bilju, da, kao naša sestra Mevla Kalabić-Mehmedović, uzgajamo i prerađujemo biljke u mehleme, čajeve, ulja… pa uz užitak, doprinosimo i svojoj porodici i društvu( a da samo čujete kako ona uči Kur’an! Ja sam, vala, preplakala…).
I sve one rade uz pomoć mnogobrojnih sestara muslimanki, pod hidžabom, nikabom, bez ijednog od to dvoje ( do uskoro, ako Bog da). Urednica mojih knjiga, kao i mnogih drugih, daleko korisnijih i kvalitetnijeg sadržaja, žena je pod hidžabom. Ima vlastito UG za promociju kulturnih i naučnih vrijednosti.”Etno-Urban” iz Sarajeva. Nije nas hidžab učinio tim što jesmo, nego smo naučene islamom kako i šta treba da radimo, a hidžab je samo jedan od mnogobrojnih propisa koji nas čuvaju i štite, od nas samih, i od drugih ljudi. Iz mog iskustva: Nisam prošla nijednom zemljom Europe, a da mi je iko iskazao išta drugo, osim poštovanja spram moje “frizure”. Ne kažem da nema naugodnih iskustava, ali ovo je moje. Đe zapelo? Kad bi se cijeli svijet sastao da nam tumači islam ili hidžab kao nešto što je ženu stavilo u drugi plan, u zadnji red, na petnaesto mjesto- mogao bi se i rastat, kako se sastao, neobavljena posla. Možete lagat na nas, mi smo slabi insani. Ali, ne možete lagat na islam, on nas čini onim što jesmo, i njemu pripada uspješan kraj dunjaluka, njegova je zadnja! Tamo gdje mi zapnemo, ili “omahnemo”, samo je znak upozorenja da smo odmakle od islama. Ništa više. Ali, mi se i vraćamo, uz Allahovu pomoć, jer- nigdje nije ni bolje, ni ljepše. Ammara Šabić-Langić (akos.ba/mysite.blogger.ba)
