Jedna od najboljih zaštitnih mjera protiv sumnji i talasa antiislamskih rasprava je aktivan napor ka postizanju slasti imana.
Jedan takav pojedinac koji je to zaista osjetio bio je poslanik Ibrahim, a kada je njegov narod predočio svoje argumente kako bi ga odvratili od islama, njegov odgovor je bio nevjerovatno odlučan:
Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio? (el-En’am, 80.)
Oni jednostavno nisu imali pojma o svjetlu koje je on doživio, prostranstvu koje je osjećao, radosti ibadeta koji je živio i slast imana kojeg je kušao. Zašto bi onda ikada pomislio da zamijeni ove užitke s bilo čim drugim? Zašto bi uopće sigurnost mijenjao za strah?
Upravo sljedeće im je rekao:
I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? (el-En’am, 81.)
Tu je također i poznata izreka koja se pripisuje jednom od ispravnih prethodnika:
Da kraljevi i sinovi kraljeva znaju u kakvoj smo mi slasti, sabljama bi se otimali da je i oni okušaju.
(Tarih Dimašk)
Pitam: Može li osobu koja se ovako osjeća ikada poljuljati sumnja?
Posvećivanje pune pažnje srcu sve dok ne bude uživalo u islamu i okusi iman je jedno od najjačih štitova protiv ovakvih sumnji iz jednostavnog razloga jer onaj ko ovo nije iskusio nikada neće cijeniti značaj onoga što je potencijalno izgubio.
A oni koji to dožive, ili barem se sjećaju kako je to bilo u prošlosti, nikada to ne bi ni sa čim zamijenili.
Ako vam je potrebna preporuka za knjigu koja se bavi ovom temom, jačanje srca i postizanje slasti imana- onda je to knjiga koju već imate.
O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima. (Junus, 57.)
