Sto godina od rođenja Ćamila Sijarića

“Rijedak je slučaj da značajan pisac posjeduje i izvanredan dar usmenog pripovijedanja i da se njime služi reagirajući na zbivanja u svakodnevnom životu. Ćamil Sijarić je imao taj dar i, poslije Branka Ćopića, u ovom vijeku, bio je možda posljednji veliki usmeni pripovjedač u Bosni i Hercegovini. Njegove priče, od kojih su mnoge u gotovo istovjetnom obliku prenesene u književni tekst, nisu bile samo izraz uživanja u dokonim raspoloženjima niti slatkorječiva zabava kojom se prekraćuje vrijeme. Sijarić je na svaku situaciju reagirao gotovom pričom, u kojoj misao ili ljudski postupak dobijaju ne samo razuđen književni oblik nego i širinu egzistencijalnog prostora koji pojavama iz života omogućava punoću razumijevanja i dubinu misaonog suočenja bića sa suštinama. Ćamil je bio uvjeren da se u prostorima priče sabira mudrost svijeta i svijest o smislu čovjekovih postupaka”, opisao je Ćamila Sijarića Nikola Kovač, poznati esejist, urednik i kritičar.

Plodonosan pisac

Ćamil Sijarić rođen je 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Sandžaku. Značajniji dio svog života proveo je u Sarajevu. Umro je 6. decembra 1989. godine.

Sijarić je jedan od najplodonosnijih bošnjačkih pisaca. Osim toga, bio je dosta društveno angažiran intelektualac. Bio je član Akademije nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Stvaralaštvo Ćamila Sijarića obuhvata pripovijetke, romane, putopise, kritičke članke, reportaže i dr. Napisao je romane “Bihorci”, “Konak”, “Mojkovačka bitka” i “Carska vojska”. Dobitnik je brojnih nagrada, a djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike.

“Bez imalo dvojbe, za Ćamila Sijarića se može kazati da pripada samom vrhu južnoslavenske književnosti. Malo je pripovjedača i romansijera koji su ostavili tako snažan pečat u književnosti ovog podneblja, uključujući sve one književnosti koje se ostvaruju na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom jeziku. U književnim se krugovima već udomaćila sintagma ‘sandžačka škola pripovijedanja’, kojoj pripadaju Ćamil Sijarić, Husein Bašić, Faiz Softić, Safet Sijarić i drugi. Upravo je Sijarić, kao najistaknutiji autor ove prepoznatljive škole pripovijedanja, postao neka vrsta simbola i zaštitnog znaka Sandžaka, u toj mjeri da se može kazati da Sandžaka ima više u Sijarićevim pričama i romanima nego u stvarnosti”, kaže za Novo vrijeme književnik Fahrudin Sinanović, nakon što je zamoljen da prokomentira ulogu i značaj ovog pisca.

Historija i junaci

“Vrijeme i politički kontekst u kojem je živio Ćamil Sijarić bili su takvi da se Sandžak, kao zasebna teritorijalna, vjerska i kulturna cjelina, maksimalno marginalizirao, potiskivao, e da bi se bježalo i od priče o sandžačkoj administrativno-pravnoj posebnosti i zaokruženosti, koja je, ciljano, podijeljena između Srbije i Crne Gore. Sijarić je volio historiju; radnju svojih romana smještao je u prošlost, ali samo da bi mu historija poslužila kao okvir u koji je smještao svoje junake, ljude sandžačkog podneblja, baveći se njihovim individualnim sudbinama, tragičnim ili komičnim, pri tome ispreplićući historiju i mitologiju. Značaj književnog opusa Ćamila Sijarića ogleda se i u činjenici da su njegove pripovijetke i njegovi romani fotografija jezika ljudi sandžačkog kraja”, zaključuje Sinanović.

“Cio svijet živi u Sandžaku, sa svim manama i vrlinama”, Sijarićeva je konstatacija.

“Ćamil Sijarić se čita, ali to je nedovoljno, jer je on pisac takvog ranga da bi se njime, da je slučajno njihov, ponosile francuska ili, recimo, njemačka književnost, i cijeli bi svijet znao za njega. Imao je talent od Boga i njegova veličina ponikla je iz vulkanske prirodnosti njegovog dara”, kazao je akademik Abdulah Sidran.

Stota godišnjica od Sijarićevog rođenja bila je prilika da se vratimo njegovom liku i djelu. Međutim, postavlja se pitanje hoćemo li ustrajati na tom putu.

novovrijeme.ba