Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Šta student Književnosti naroda BiH i BHS jezika misli o “zajedničkom jeziku”

Šta student Književnosti naroda BiH i BHS jezika misli o “zajedničkom jeziku”

Filozofski fakultet u Sarajevu, treći sprat – Odsjek za Književnost naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Sasvim ravnopravno, na ovom odsjeku se izučavaju sve tri nacionalne knjiženosti (bošnjačka, hrvatska i srpska), gdje svaki profesor, predmet koji predaje smatra jednako važnim kao i druge, i znanja koja usvajamo iz svake od nacionalnih književnosti imaju istu težinu.

Također, predmet Interkulturalno izučavanje južnoslavenskih književnosti sažima sve tri pomenute nacionalne književnosti uz crnogorsku i tumači ih objektivno. Kao student, mogu reći, da ne postoji apsolutno nijedan vid marginalizacije niti jedne od tri nacionalne književnosti koje se izučavaju. Pravo odabira pravopisne norme ima svaki student, bilo da se radi o bosanskoj, hrvatskoj ili srpskoj. Ako pogledamo stanje na drugim fakultetima, ne izlazeći van granica Bosne i Hercegovine, vidjećemo da je stvar drukčija. Na zvaničnim stranicama Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci postoje odsjeci za Hrvatski jezik i književnost (Mostar) i Srpski jezik i književnost (Banja Luka).

Na koji način uspostaviti zajednički jezik, kada u Bosni i Hercegovini njeni stanovnici u rodnim gradovima nemaju mogućnost izučavanja maternjeg, bosanskog jezika? Da li imamo slučaj da u Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori, učenici i studenti nemaju mogućnost izučavanja maternjeg jezika i književnosti? Kako ideja o zajedničkom jeziku da zaživi kada nacionalistički krugovi prevenstveno iz Republike Srpske negiraju postojanje bosanskog jezika? Svaki naziv, a koji u sebi ne sadrži oznaku bosanskog, ne može biti prihvatljiv.

Kroz svoje kulturološko oblikovanje, otprilike od 10. stoljeća, jezik je unutar svake kulture postigao nešto drukčije, svojstvenije i prepoznatljivije odrednice, koje bi u kombinaciji sa drugim kulturama (bošnjačka, hrvatska, srpska i crnogorska) bile pravo malo bogatsvo. Kako u književnosti, tako i van nje, imali bi veći izbor upotrebe riječi, ali što ne znači da ni sada jedna, druga, treća ili četvrta strana ne može da se posluži zrcalom umjesto ogledalom. Imamo primjer, gdje se u poznatoj baladi Smrt Omera i Merime, postiže zvučni efekat, tzv. aliteracija, u stihu sabljama joj sanduk satesaše, iako se u bošnjačko-muslimanskoj kulturi koristi naziv tabut umjesto sanduk. Stilsko savršenstvo može biti narušeno radi nacionalističkih tendencija, pa da tabut zamijeni sanduk, ali taj književni zločin iole školovan čovjek ne može dozvoliti, naročito savremeni pisac ili pjesnik.

Krenuvši od praslavenskog jezika, kao dijalekta Slavena (više poznati staroslavenski jezik je pisani, književni jezik koji je produkt prevodilačkog rada uglavnom religijskih spisa sa grčkog, braće Ćirila i Metodija, kasnije njihovih učenika), koji se poslije raspao na istočnu, zapadnu i južnoslavensku zajednicu, mi vidimo i daljnje grananje i formiranje užih južnoslavenskih zajednica, koje će koristiti, starobosanski, starosrpski, starohrvatski i starocrnogorski jezik i kreirati istina neznatne razlike, ali ipak razlike u jeziku. Ako se dozvoli sloboda upotrebe i naravno dosljednost, prvenstveno u pisanju (da ne bi dolazilo do miješanja u jednom tekstu, npr. refleksa nakadašnjeg glasa jat koji je dao ekavicu, ikavicu i ijekavicu), postoje naznake da bi se i za sva ostala pravopisna pravila moglo naći rješenje u standardizaciji.

Veliki problem predstavlja imenovanje jezika i saznanje da je jedan od najhumanijih pokreta na prostoru Balkana – Ilirski, propao zajedno sa idejom ilirskog jezika. Kako danas da uspije kada su nacionalizmi premrežili ne samo zemlje bivše Jugoslavije već i cijeli svijet? Ne treba zaboraviti činjenicu da je zajednički jezik srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski dobio ime zahvaljujući jakoj nacionalističkoj moći Hrvatske i Srbije. Ne treba zaboraviti da se bosanski jezik odlukom Zemaljske vlade ukinuo 1907. godine. Ne treba zaboraviti da se do 1992. godine nije mogao koristiti naziv niti bosanski jezik niti Bošnjak – za pripadnike jedne nacije, već je taj naziv varirao i uvijek bivao neprimjeren. I za kraj se pitam, da li se može pravo na imenovanje bosanskog jezika, samim tim i nacije Bošnjak, smatrati nacionalizmom u negativnom smislu, poistovjećavati se sa velikosrpskim idejama sa jedne i hrvatskim sa druge, ako imamo činjenicu negiranja od 1907 do 1992 godine jednog jezika i nacije? Mislim da ne. Da li to znači da ideja zajedničkog jezika podrazumjeva negiranje, marginaliziranje i zanemarivanje bilo koje od četiri nacije? Ja se nadam da ne. Sve dok imenovanje jezika bude po uzoru na nekadašnji srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), bojim se da bošnjačko, skupo plaćeno pravo na bosanski jezik nikada neće pristati na to, osim ako ime jezika ne bude jasno upućivalo na Bosnu i Hercegovinu.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top