Šta roditelji ne treba da uče djecu predškolskog uzrasta?
Predškolsko doba je vrijeme kad se razvija bazična ličnost djeteta. To je također i vrijeme kad dijete aktivno upoznaje ljudska bića kao i svijet koji ga okružuje. Djeca to čine kroz igru. Igra je centar njihovog svijeta, to im je najvažnija aktivnost, često znaju da daju prednost igri u odnosu na ručak ili spavanje.
Kad djeca napune četiri ili pet godina, mnogi roditelji tad žele da ponude novu „igru“ svojoj djeci. S obzirom da se približava vrijeme polaska u školu, roditelji žele da pripreme svoju djecu za to.
Misle da je najbolja priprema za školu da dijete nauče čitanju, pisanju i računanju. Istina je da djecu u početku ta nova igra može da privuče. Zabavno im je saznanje da se olovkom samo ne crta, nego da mogu i da pišu. Najviše radosti im donosi kad omiljenom bojom napišu svoje ime.
No, djeca, pošto su još uvijek u dobu kad im je igra najvažnija, i tu igru žele da igraju na svoj način, prema vlastitim pravilima. Mnoga djeca naopako nauče da pišu slova, pišu nesigurno, neuredno, izostavljaju slova. Roditelji koji žele da njihova djeca dođu „naučena“ u školu, počinju da gube strpljenje.
Ovakva situacija postaje teška za roditelje i djecu, posebno onu djecu koja još nisu u fazi da ih zanima čitanje i pisanje. Roditelji zadaju djeci zadatke, traže od njih da pišu, da čitaju. Ako je taj proces proveden grubo i frustrirajuće, djeca će početi već tada da razvijaju antagonizam prema školi. Kad se približi vrijeme polaska u prvi razred, djeca će to da povežu sa mučnim razdobljem učenja čitanja i pisanja.
Ako, pak, roditelji, postupaju blago i strpljivo, sa velikim razumijevanjem, djeca neće imati traume pred polazak u školu zbog učenja. No, takva djeca će nažalost u školu da dođu poznavajući čitanje i pisanje, te dok se to bude učilo na časovima, njima će da bude dosadno jer već znaju to. Polako će škola da postane mjesto gdje je dosadno i ne radi se ništa zanimljivo, umjesto da uče nešto novo, ona uče ono što već poznaju, te gube radne navike. To može da utiče i na kasnije izvršavanje školskih zadataka i učenje, jer djeca će na samom početku steći naviku da ona znaju i kad dođe vrijeme da počnu učiti, to će da predstavlja problem za njih.
Neka djeca pred polazak u školu pokazuju zanimanje za slova, za pisanje i čitanje. Uredu je podržati takvo dijete i dozvoliti mu da se bavi time u granicama koje su njemu dovoljne. Uredu je i ako dijete ne pokazuje zanimanje za to, jednostavno ono još nije ušlo u tu fazu. Ne treba dijete tjerati da nauči sve što su roditelji zamislili. Jer, ako do toga dođe, roditelji će postati učitelji, a od učitelja će očekivati da preuzmu njihovu roditeljsku ulogu. Roditelji trebaju biti prije svega roditelji, a ne učitelji, djeca će da imaju učitelje u školi.
Uvijek je važno imati na umu da je svako dijete individua za sebe i da se razvija svojim tempom. U jednoj porodici, djevojčica je sa pet godina naučila da čita i piše, ali sama je to željela. Njen mlađi brat je pokazao veliki otpor prema tome, te je krenuo u školu, a da nije znao nijedno slovo. Svi u porodici su očekivali da će dijete imati velikih problema, no to se nije desilo. Dječak je sam savladao i čitanje i pisanje. Njemu je tako odgovaralo, on je bio spreman za to sa sedam godina, dok je njegova starija sestra naučila sa pet.
Za Akos.ba piše: Šejla Musić
