Srebrenice, halali

Nebo je, polahko, počelo da plače. Rekoše da nad Šeherom poče da se spušta Božija milost. Deveti je juli, poslijepodnevni su sati. Još dva nepuna dana do jedanaestog jula. I da, pitam se da li je to zaista milost, ova kiša koja se spušta? Nisam kadar da kažem bilo što, osim da budem sumnjičav prema tim riječima. Nemojte da vas prevari da sumnjam u Božiju milost, jer kako u istu ne sumnjam, tako ne sumnjam ni u Božiju pravdu. Helem.

Osam je hiljada bilo njih. Osam hiljada i tri stotine. Bilo ih je osam hiljada, tri stotine i sedamdeset i dvije duše. Duše su vraćene Bogu, a gdje su tijela? Gdje su posmrtni ostaci istih? Gdje!? Kriv si i ti, kriv sam i ja što nisu nađeni. Krivi smo jer nam nije stalo da budu pronađeni. Slagat ću sebe, a i ti ćeš slagati sebe ukoliko kažemo da nam je stalo. Potajno sebi provuci misao u glavi i zapitaj se šta smo to učinili da tijela budu pronađena? Šta? Da li smo i jednoj od tih majki uspjeli na licu izmamiti osmijeh, bar onaj bolni osmijeh? Da li smo istim majkama postupkom našim uspjeli izmamiti suze radosnice? Vi koji jeste, oprostite, ali ja nisam. Moju bol pokušavam na ovo parče papira smjestiti. Pokušavam olakšati sebi kad već ne mogu njima. Kriv sam, i tako se osjećam.

Opet se bojim. Bojim se da i ovo što pišem, pišem da bih sebe oprao pred sobom. Bojim se jer val emocija koji nadolazi je isključivo zbog toga što se bliži ukop. Bojim se svrhe ovog pisanja. Puno toga se bojim, a da riječima iskazati ne znam. Molim tebe da ti učiniš da neko sljedeće godine tvojim sebebom može otići u Potočare i svom voljenom Fatihu proučiti. Molim te da ova slova budu tvoj razlog da ih ne zaboravljamo više. Molim te da sramotu koju nosim sa sobom ublažim i da znam da sam barem jednu osobu osvijestio, kada već ne uspijevam sa samim sobom. Molim te.

Kiša ne pada, već i ona plače. Osluškujem te riječi i u potpunosti ću ih prenijeti vama:
„Premalo je suza natopljeno na ovom komadu zemlje pa je moradoh natopiti vlastitim suzama. Premalo je sjećanja na šehide. I suviše malo. Ne zaboravite ih, jer svako u prirodi se njih sjeća osim vas. Toliko od mene. Od plača ne mogu više ni jednu kazati, a rado bih.“

I tako opet ostadoh sam. Ostadoh sam sa svojim osjećanjima.

Srebrenice, halali jer te se tek jednom ili pak dva puta godišnje sjetim.
Halalite i vi šehidi.
Halali i ti uplakana majko.
Halalite i vi mališani što djetinjstvo teško imadoste.
Neka mi halali i zametak u majčinoj utrobi što mu plača ne čusmo.
Neka mi radničke ruke očeva halale što ne imadoše kad parče hljeba porodici donijeti.
Svi oni da mi i halale, ne znam kako ću sam sebi halaliti.

Za Akos.ba piše: Alija Kurtanović