Spektar retroa

-Još nisi poslušao svoje dijete i prestao pušiti?

– Heh, oni pričaju i gunđaju, a ja šutim i svoje gonim. Neka svako svoje goni. Ja njih lijepo saslušam.

– Hajd, prijatno, Allahimanet.

– Vidimo se, prijatno, Allahimanet.

Ko će ko žene. Ako im nedostaje priče, izvući će i najtanahnije pa makar i ne toliko važno, samo neka se ima šta i o čemu.

Čim je uputila pitanje, na mah slika moje Dade  pred očima, sred zbornice, opričava prvoj smjeni čin porodične monološke drame 2:1.

Njena smjena je završila, učiteljice do podneva bivaju već u svojim ognjištima. Dok sam ja tek na pola puta. Ovako, kroz dvije rečenice bi se dalo vidjeti žal i zavist na njenom uranjenom odlasku kući, svomu smiraju, parčetu raja ovo-dunjalučkoga. A nije tako, jer i sam znam šta je rad u nastavi. I samo dragi Bog zna po koji put ponavljam, dva časa u nastavi i glava puca od bola, a osam sati u biblioteci, s pjesmom kući. Nema zakletve koju ne bih smio položiti da je to tako. Đačke mi!

Selma je danas došla bolesna na posao.

– Pa što bona među nas bolesna?

– Bolovala sam preko vikenda, dosta.

I po govoru, i vodenastim očima, i po oronulom držanju i stajanju dok je čekala da joj umnožim radne listove ili bijahu to provjere znanja, na trenutak me podsjeti na jednu staru učiteljicu Mekremu koju često sretnem usput odlazeći s posla, koja je odavno već u pemziji, ali se još dobro kreće, obje sa stilom prkose.

Svjesna, da bez ikakvih problema je mogla dobiti cijelu heftu slobodnog, ali dvadeset i kusur godina ustaljenog ustajanja, opremanja, odlaska, ponavljanja jedno te istog, svakih, nekada četiri, sada pet godina. Samo se odjeća mijenja, i generacije svakih pet godina. Uz to, njena privrženost i predanost svomu pozivu, čini je neizostavnom slikom svakog radnog dana. Vjerujem duboko, a svakako uvjeren primjerom moje Dade, nastavnice geografije, da bar i još pola vikenda, mimo što svaki radni dan nakon nastave do u kasne sate provede radno, dalje od očiju svojih vjernih slušaoca, ali u mislima predano kao da je u stvarnosti pred svakim svojim đakom po na osob. Pregleda rad jednog, pa pogleda u njega, njegovu nestvarnu sliku koju i kada bi htjela ne može ukloniti ispred svojih očiju. Zapaža njegove kvalitete i na njih se blago osmjehne, iznalazi opravdanja za njegovo nerazumijevanje, pa se osmjeh naglo uruši i pretvara u brigu, razmišlja dugo o načinu koji bi bio primjeren i učinkovit i koji bi pridonio da njen učenik savlada rastuću bujicu koja ne preža da ponese i davi ni čedno ni grješno. Za bujicu je svejedno, ona nema sentiment, ona je divlja, ona ne zna kada pretjeruje, to je sirova snaga sa tek toliko pameti koliko dobije kroćenjem od strane učitelja i đaka. Bujice su ovdje česte i dugotrajne. Pogodno tlo.

Ispratio sam je ne dorečenim pogledom. Tek desetak koraka potom, na umu mi da joj pripovijedim jednu pričicu o šutnji, ali razumijem njen umor i naum pravolinijske kretnje sa minimalnim zastajkivanjima, tek toliko da se učtivo upita sa poznanicima u prolazu.

-On meni hoće da naplati pašarinu za ovce što sam čuvo’ gore kod Kofe. – H’ja, svadio sam se ja s njim! -S kim? Upita neko. – Kečo šumar. – On meni laje (ljutito Sejo dok priča grize donju usnu i umjerenim pokretima glave gore-dole iskazuje zadovoljstvo zauzetim stavom u razmirici) a ja njemu šutim.

Šutnja je zaista, pravo, pravcato zlato. Ona je brana koja divlju rijeku drži mirnom, i trpi dok trpi, u zavisnosti od njena arhitekte. Propušta samo umjerene i sasvim dovoljne količine. Kada spoznaš arhitektu, tačno znaš smiješ li ili ne smiješ zatemeljiti ognjište pod tom branom.

Još nikad se ne pokajah za prešućeno, a nebrojeno puta za izgovoreno.