Sociologija namaza: Obredi – konstanta u promjenjivom vremenu

Čim počnemo govoriti o namazu ili o izvršavanju obreda u općem smislu, na nas jedni počnu gledati s visine, a drugi s podsmijehom.

Ponekada s visine gledaju osobe koje su muslimani, čak i religiozni. Međutim, oni pripadaju obrazovanom sloju koji govori o islamu koji važi samo za njih, o islamu elite koja živi u kuli od slonovače.Taj se islam sastoji od dijaloga o sukobu civilizacija, modernizmu i pitanju da li to uključiti u islam ili ne i sličnim temama.

Namaz i druga slična pitanja spadaju u sekundarne stvari, s njihove tačke gledišta, koje se tiču širokih masa i prostih ljudi.

Podsmijevanje dolazi i s druge, potpuno suprotne strane, one koja se uopće ne pridržava vjere. Takvi ljudi kažu da vjeruju u duh vjere, ne i u njezine partikularije (šta god to značilo!). Zbog toga oni kažu – mjesto namaza je u srcu i nigdje drugo. Neki od njih će tvrditi da se sve vrijeme obraćaju Allahu i da klanjaju više od bilo koga drugog, ali na svoj način. Ako istinu govore, možda svoj razgovor sa samima sobom ubrajaju u razgovor s Uzvišenim. Sve je moguće kada kod ove grupe ljudi nema jasne definicije bilo čega.

Među onima koji se podruguju našem viđenju namaza jesu i oni koji tvrde da su obredi propisani kako bi se uspo­stavile opće moralne vrijednosti i dobri međuljudski odnosi. Budući da oni smatraju da su usvojili te lijepe osobine, na osnovu tog uvjerenja zaključuju da treba ukinuti oba­vezu namaza, odnosno svih vjerskih propisa. To je mišlje­nje slično mišljenju onoga ko tvrdi da je zemlja ravna i na osnovu te tvrdnje zaključi da može stići do njenog kraja i ugledati apsolutno prazan prostor!

Istina je da obje skupine, bez obzira na njihovo različito stajalište, žive zajedno u istom praznom prostoru koji ih neće nikamo odvesti.

Percepcija da vjerski obredi i njihovi sastavni dijelovi nisu propisani zbog samih sebe, već zbog moralnih ciljeva jednako je površna i prosta poput one da su obredi sami sebi cilj i da nemaju nikakvu društvenu, kulturnu ili civili­zacijsku dimenziju. Ove dvije stvari su nerazdvojive poput sijamskih blizanaca od kojih jedan ima mozak, a drugi srce. Njihovo razdvajanje dovelo bi do smrti obaju blizanaca.

“Vitezovi uma” prošli su ne ostavivši traga

Istovremeno, ovi intelektualci, vješti s riječima i argu­mentima o velikim stvarima na simpozijima i u zatvore­nim salama, previđaju istinsku ulogu obreda u razvoju i formiranju zajednice. Štaviše, oni previđaju da je njihova nesposobnost da obredima daju duboki smisao o kojem govore na svojim predavanjima glavni razlog beznačajnosti njihove uloge i činjenice da su ograničeni u svojim kulama od slonovače i da nemaju nikakva drugog značaja.

Tokom islamske historije pojavile su se mnoge frakcije koje su zastupale različita stanovišta. Neke, poput mu’tezila, važile su za “intelektualnu elitu” i predstavljale su racionalni pravac koji se ne može negirati, iako se s njima ne slažemo u nekim pitanjima. Ova elita uspjela je doći na vlast na neko vrijeme u abasijskom periodu. U tom periodu Abasijska država bila je na vrhuncu prosperiteta i moći. Međutim, kada je ova elita uklonjena s vlasti, uklonjena je iz kom­pletne historije. Danas nema nikakvih tragova njihovu uče­nju u islamskoj misli koja je proširena na mnoge narode. Ta je elita bila daleko od naroda u svoje vrijeme, a tako je i sada. Zbog svoje udaljenosti od običnih ljudi, njihovo je učenje moralo završiti na ovakav način.

“Udaljenost od ljudi” drugo je lice udaljenosti od obreda koji zanimaju obične ljude, koji putem tih obreda izražavaju svoju pobožnost. Zauzeti krupnim i složenim pitanjima, koja su u nekim momentima bila teorijske pri­rode, mu’tezile nisu uspjeli uspostaviti interakciju s vjerskim obredima, čak ni ubrizgati svoja učenja u te obrede. Zato su njihova učenja ostala nedostupna običnim ljudima, zato­čena u knjigama i tomovima na policama. To je značilo njihov neminovan nestanak.

Nasuprot mu’tezilama, postoje frakcije koje predstav­ljaju suštu suprotnost svakom vidu racionalizma. Te su frakcije zastupale učenja puna praznovjerja i običaja koji nemaju veze s islamom. Međutim, te su frakcije uspjele svoja učenja uključiti u obrede i spustiti se na nivo običnog čovjeka i njegova svakodnevnog života. Na taj su način izgradili tvrđavu koja je njihova učenja očuvala stoljećima, unatoč tome što se radi o praznovjerjima i negativnim obi­čajima koje je vrijeme prevazišlo.

Obredi, konstanta u promjenjivom vremenu

Obredi su tokom povijesti čovječanstva bili konstanta svih ljudskih zajednica. Pod obredima podrazumijevam bilo koju vrstu božanstva – kamen, totem, drvo, munju, neku vrstu životinje ili neku ideologiju koja obuhvaća sve nave­deno. Može to biti i istinsko robovanje, jednom, Jedinom Bogu, Koji sam po sebi opstoji. Bez obzira na prirodu božan­stva kojem su upućeni, obredi su sami po sebi uvijek bili prisutni u različitim oblicima. Nekada je to ples oko vatre, skrušena meditacija, nekada ritual koji uključuje razvratno bogoslužje ili monotono pjevanje pred zoru. Međutim, obredi su bili duboko usađeni u ljudsko iskustvo tokom postojanja čovječanstva, od tibetanskih planina do afričkih pustinja i centara velikih civilizacija. U svim ovim društvima obredi su bili prisutni. Možda je postojala nekolicina koja je omalovažavala obrede i podsmijevala se vjernicima, govoreći da je “važno ono što je u srcu”. Međutim, oni su nestajali i gubio im se svaki trag. Neke su se vjere mije­njale i propadale; mijenjao se izgled božanstva ili mjesto za molitvu, ali su obredi trajno ostajali.

Obredi koji su trajno ostali ni u jednom momentu nisu bili ograničeni na vjeru, obožavanje iii određeno božan­stvo, odnosno grupu božanstava. Oni su sadržavali razli­čite društvene ceremonije održavane povodom vjenčanja, rođenja, smrti, punoljetstva, inauguracije kralja, poglavice, započinjanja rata… Ove ceremonije, osim svoje društvene prirode, bile su usmjerene i ka božanstvu, shodno stepenu religioznosti datog društva, ipak, osnova ovih rituala i obreda bila je društvene prirode.

To znači da prakticiranje obreda nije nužno povezano s vjerom, niti se može reći da zavisi od vjere ili određenog uvjerenja, premda ne sumnjamo da je vjera prisutna u dubini ljudske duše.

Obredi i ceremonije se definiraju kao”pokreti utvrđeni na osnovu određenog obrasca, koji se ponavljaju i obavljaju oko nekog simbola”. Oni su uvijek bili dio ljudskog iskustva. Nekada su se vezali za vjeru, a nekada su bili odvojeni. Ipak, ovi obredi, ceremonije ili rituali, u smislu ponavljanja pokreta vezanih za neki simbol, bili su karakteristika za čovjeka sve dok je on živio u određenom društvu.

Drugim riječima, ovi obredi i rituali pojavili su se čim je čovjek krenuo od svojeg početka i počeo se razvijati!

Sklonost ritualima kao izrazu društvenog identiteta

Koja je tajna čovjekove sklonosti uspostavljanju rituala i ceremonija? Staje suština toga? Koji su motivi i korijeni?

Sociolozi su se decenijama fokusirali na društvenu funkciju rituala, budući da oni imaju kohezionu ulogu u društvu i daju autonomni identitet određenom društvu i pojedincima koji upražnjavaju te rituale. Suvišno je reći da se ova društvena uloga rituala ne može poreći. Nema razloga poricati tu činjenicu. Rituali imaju neospornu druš­tvenu važnost i društvo bez njih ne može opstojati.

Kada se nauke otvaraju jedne prema drugima, one otkrivaju nove horizonte. Pritom ne poništavaju one niže horizonte, već dobijaju veći sjaj i jaču prodornost kada stare pripovijetke dobiju novi smisao…

Novo poglavlje o ritualima i obredima objasnit će nam ono što nismo razumjeli.

Nemoguća misija: ukinuti rituale

Čini se da bi pokušaj brisanja obreda iz ljudskog života bio mnogo teži zadatak nego što to zamišljaju začetnici ate­izma i sekularizma, koji su propagirali brisanje rituala pod izgovorom da je “važno srce” ili da je “sve to samo privid”.

Oni su svu važnost pridavali razumu u svojoj borbi protiv obreda i protiv vjere, od momenta kada su jasno obznanili svoje namjere prije dva ili tri stoljeća, najavljujući nešto što su zamišljali kao “doba razuma”.

Obredi su doživjeli fazu recesije (makar u izravnom obliku), ali su u krajnjem ishodu oni ipak zabilježili rast, širenje i razgranatost. Ovaj fenomen sociolozi su pripisivali frustracijama i intenzitetu savremenog života, a obredi su trebali ublažiti i smiriti te frustracije. Nakon toga se desilo da je savremena nauka, a naročito biologija za koju su vje­rovali da će iskorijeniti obrede, potvrdila da se obredi ne mogu isključiti iz društvenog života. Jednostavno, oni su ugrađeni u naš um i svuda ih nosimo sa sobom.

Drugim riječima, rituali su u našem mozgu, u ljudskom mozgu!

Obredi su zajednički svim stvorenjima

Ako bismo išli u dalje razmatranje, vidjet ćemo da se rituali, u širem značenju, ne tiču samo ljudske vrste. Oni su zastupljeni kod većine stvorenja, ako ne i kod svih. Rituali na koje ovdje mislim nemaju veze s vjerskim konceptom, već s općim, širim aspektom. Mislim na rituale kao pokrete koji se ponavljaju i obavljaju u grupi.

Većina Božijih stvorenja obavlja neku vrstu rituala, od pčela do kitova, preko majmuna, raznih vrsta ptica…

Neke vrste vukova, divlji psi i čimpanze imaju veoma slo­žene rituale koje obavljaju kolektivno, a koji se sastoje od određenih glasova. Neke grabljivice obavljaju neke rituale prije nego što uhvate lovinu, ili prije nego što počnu loviti i napadati.

Čak i kućne životinje imaju karakteristične rituale. Pas maše repom kada dočekuje gazdu, a mačka noktima čupa neko platno. Kod ovih životinja može se primijetiti, ma koliko bile pitome, da se u vrijeme parenja vraćaju svojoj prirodi i ponašaju se isto kao i njihovi preci prije nekoliko stoljeća. “Februarski zov” mačaka prije parenja također spada u rituale ponavljanja ritmičkih glasova.

Može se zaključiti da sva stvorenja imaju osjećaj za ritual i obavljanje rituala.To je urođen instinkt kojem ih niko nije podučio, niti su ga od nekog preuzela. Taj se osjećaj nalazi u stvorenjima, tačnije u nervnoj mreži koja se kod jednog broja tih stvorenja naziva mozak!

Viši svijet

Jedino čovjek među svim ovim stvorenjima, od guštera i mrava do kita, svoja osjećanja usmjerava ka višem svijetu. On obavlja “karakteristične ritmične pokrete” i ponavlja ih, kao što to čine i neka stvorenja. Međutim, on im dodaje još jedan element i te karakteristične kretnje pretvara u nešto drugo, a i one njega pretvaraju u nešto drugo. Nešto drugo se pridružuje tim kretnjama i pretvara ih, ponekad, u rituale koji prosvjetljuju. Ponekada, u najmanjem, pretvaraju čovjeka u prosvi­jetljeno biće.

Odlomak iz knjige “Hemija namaza – moguća misija – namazom izgrađujemo svijet”

Autor: Ahmed Hajri El-Umeri

Akos.bA