Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Brak i porodica > Socijalizacija djece

Socijalizacija djece

Sa socijalizacijom se susrećemo u raznim naukama  i shodno tome imamo i različita određenja. Socijalizacija se može definisati kao proces kojim se dijete prilagođava društvenoj sredini, uspostavlja sa njom harmoničan odnos, asimilira je i integriše se u nju. Socijalizacija je proces sve većeg osamostaljivanja jedinke od neposredno datog i to posredstvom asimilacije i akomodacije.  Proces socijalizacije je tijesno povezan sa odgojem. Oni se međusobno prožimaju i ne mogu jedan bez drugog.

Zadaci socijalizacije u predškolskom periodu

Socijalizacija predstavlja proces učenja pravila i običaja nekog društva. Djecu socijalizacija  uči razlikovanju prihvatljivog od neprihvatljivog ponašanja. Ona uče ove razlike kroz interakciju sa odraslima koji se njima bave. Zadaci se mogu podijeliti u nekoliko grupa:

  1. Fundamentalni zadaci socijalizacije:

Kultivisanje pozitivnih emocija – odgajatelj ne treba da reaguje samo kada je nešto loše već u prvi plan treba da ističe pozitivne potencijale. Suština odgajanja je u kanalisanju i kultivisanju emocija u pozitivnom pravcu;

Razvoj samostalnosti – samostalnost je sposobnost samostalnog obavljanja neke radnje, ali je i sposobnost samostalnog odlučivanja i povjerenja u sebe;

Razvoj unutrašnje kontrole – zadatak u socijalizaciji predškolskog djeteta jeste povećanje razmaka između javljanja neke potrebe ili želje i momenta njenog ispunjenja. Dijete treba da zna raspored življenja i aktivnosti da bi moglo da napravi izbor, da donosi odluku, da mu materijal i igračke budu dostupni, da mu prostor bude poznat.

  1. Zadaci koji se odnose na različite aspekte formiranja ličnosti:

Razvijanje pozitivne slike o sebi – to je ono što kažemo da jesmo, naša vjerovanja, predstave i razmišljanja o nama samima. Neka od tih vjerovanja su činjenice, a neka su mišljenja koja imamo o sebi. Razvijanje pozitivne slike o sebi je bitan dio našeg identiteta, on u velikoj mjeri čini ono što mi jesmo. Ovaj razvoj pozitivne slike o sebi ima sljedeće izvore:

Prvo se razvija slika o svom tijelu na osnovu fizičkih kontakata sa odraslima;

Drugi izvor je vlastita aktivnost djeteta kroz koju ono dobija informaciju koliko je spretno, brzo, vješto;

Treći izvor je pojam samopoštovanja– identifikacija sa slikom o sebi, ono što mi osjećamo u vezi slike koju imamo o sebi.

Razvijanje društvenosti – podrazumijeva razvijanje sposobnosti saradnje.

Razvijanje vrijednosnog sistema vjerovanja i ideala – i dijete ima potrebu da traži smisao svog postojanja.

  1. Zadaci socijalizacije koji proističu iz povezanosti socijalnog i kognitivnog razvoja:

Razvijanje radoznalosti i stvaralaštva – ne baziraju se samo na kognitivnim stavovima već  zahtijevaju i određene osobine tolerancije;

Razvoj sposobnosti moralnog rasuđivanja – kognitivna sposobnost koja se razvija učešćem u socijalnim zbivanjima i rješavanjem socijalnih problema, kao i sticanjem i izgrađivanjem socijalnih znanja.

Uloga porodice i vrtića u procesu socijalizacije

Proces socijalizacije treba započeti u porodici. Porodica ima važnu ulogu postavljanja temelja socijalizacije gdje dijete mora naučiti osnovne stvari vezane za odnose sa poznatim kako i nepoznatim ljudima i osnove znanja i ponašanja. Dijete u toj fazi u okviru porodice treba naučiti i usaditi mu notu druželjubljivosti, razumijevanja i finog ponašanja.

Pored toga bitno je i učiti sa djetetom i tako mu prenijeti osnovu znanja. Proces socijalizacije iz porodičnog okruženja prelazi u predškolske ustanove, pa stoga možemo reći da su vrtići odlični u procesu odgoja i napredovanja socijalizacije. Kada pričamo o vrtiću onda pričamo o novom okruženju i skroz novoj sredini za djete.

Dijete u vrtiću provodi većinu dana a u tom periodu ima određene zadatke koje treba usvojiti i početi praktikovati. Prvi susret sa vrtićem su nepoznate osobe, tog momenta proces socijalizacije počinje jer dijete prirodno ima potrebu da se druži i da spoznaje nove prijatelje. Osim novog okruženja djeca u vrtiću uče opširnije higijenu, jer u većini slučajeva roditelji bi pomagali djeci u izvođenju tih obaveza. Prema tome zaključujemo da dijete razvija i proširuje svoje svakodnevne obaveze.

Kad je riječ o novom znanju kao i vještinama onda je vrtić pravo mjesto za takvu vrstu socijalizacije. U vrtiću djeca uče osnove znanja i naravno kako sazrijevaju njihovo se znanje proširuje i postaje sve obimnije. Djeca koja idu u vrtićim imaju puno veće zadovoljstvo koje se odražava kroz psihološku socijalizaciju jer sam osjećaj napredovanja u vidu usvajanja novog znanja i vještina kao i osjećaj bitnosti u društvu djetetu daje što veću satisfakciju.

Ovakva djeca su puno slobodnija, komunikativnija i statistika je pokazala da imaju puno manje problema pri susretu sa novom i nepoznatom sredinom. U ovom preiodu proces socijalizacije je postavio odlične temelje za napredak djeteta tako da mu odlazak u školu ne predstavlja nikakav problem.

Roditelji moraju biti svjesni značaja socijalizacije i uključivanja u sam taj proces jer vrtić nije početna faza već porodica. Proces socijalizacije traje cijeli život jer se svakodnevno susrećemo sa nečim novim što nam predstavlja nove izazove. Ali ako u staratu djeci pomognemo, onda smo im olakšali put.

Za Akos.ba: Rabija Arifović

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top