Snažna žena bosanska

Moja rahmetli majka  (majka moga oca).  Kada me pitaju zašto nenu zovem majka, ne znam da kažem pravi razlog. Tako je oduvijek, svi smo je zvali majka. Ovaj svijet napustila je  prošle godine,  a ostavila je neizbrisiv trag u srcima svojih voljenih , ali i  svih onih koji su je poznavali.

Fali mi. Kada se upitam zbog čega mi fali, šta je to što mi nedostaje u vezi nje,  moram zastati da se sjetim svega . Puno je toga stalo u 96 godina života hadži-hanume Belkise. Nedostaje mi njen glas, osmijeh koji krase zlatni zubi, zagrljaj, male , poborane, nježne ruke čiji su nokti obojeni kanom. Da joj oblačim nove tunike i da idemo amidži na kafu.

Majka je odrasla u mnogočlanoj porodici uz  strogog  i autoritativnog oca te  nježnu i stidljivu majku. To  sam saznala iz opisa njenih priča o djetinjstvu. Rekla bih da je od svog oca naslijedila tu karakternu crtu autoritativnosti, a od majke fizički izgled. Moja majka je  išla korak ispred svoga vremena.  Uvijek je bila u tokovima života.  U selu njena  kuća  prva je  imala tv,radio, namještaj po najnovijoj modi. Uvijek prva  u radu, u disciplini, u novitetima, po imanu i ponašanju.

Vrijedna, radišna, žena domaćica. Pronicljiva i mudra, spremna da pomogne i udijeli savjet, a nerijetko i kada ga niko ne traži.  Nikad nije ustuknula da kaže ono što misli ni pred kim, ni pred ukućanima, ni doktorom, ni direktorom. Puno je toga što je majka branila, što je smatrala da je sramota, stid. Meni je to kao djevojčici, tinejdžerki smetalo. Bunila sam se, htjela sam da radim po svom, ali to nije nailazilo na razumijevanje. Bar ne u mjeri da bih ja čula kako je uredu da nekad napravim nešto što ona ne odobrava.  I tako sam ja sazrijevala, od ljutnje i bunta do razumijevanja zašto je to tako. Majka nas je učila o važnosti gosta,o bereketu koji donosi sa sobom, i  nikada nije pustila da neko iz naše kuće ode gladan. Kasnije i moja mama je usvojila tu naviku i to nam je postalo sasvim prirodno. Nemoj odgovarati starijima, slušaj, ne moraš voljeti, ali poštuj. Ako treba ti čekaj, neka ne čekaju tebe. Ti se strpi, oprosti, povuci ali nemoj da povrijediš druge. Čuvaj svoj jezik, neka niko ne bude bihuzur od tvojih ruku i jezika. Nije znala da sakrije svoju ljutnju, negodovanje, a opet nekada bi znala riješiti situaciju samo jednim migom, pogledom. Samo su neki od savjeta koje je majka davala svima nama. Po mom mišljenju neki su  savjeti na mjestu, i želim ih prihvatiti kao takve, a neke bih malo korigovala.  Opravdanje svim njenim postupcima nalazim u činjenici da je radila najbolje što je znala i da je samo htjela ono najbolje za sebe i svoju porodicu. Uz muža rudara koji je rano došao u  penziju zbog povrede kičme glavni izvor prihoda bila je zemljoradnja. “. A opet sve stizala,  i da bude domaćica, majka, supruga, da zasije njive prostrane. Trebalo je nahraniti, odgojiti šestoro djece. Istina, uz sve kvalitete koje je posjedovala majka je uvijek prednost davala muškoj djeci, u njenoj filozofiji muško je uvijek starije. Tada je majka shodno prilikama i vremenu u kome je živjela razmišljala da žensko  dijete treba da  više uči kućanske poslove i to kako biti dobra domaćica, supruga, majka nego sticati znanje iz knjiga.  Nije se plašila ni rada, ni teških fizičkih poslova, vrijedno je radila ali i puno štedjela.  Pitala sam se kako to da majka uvijek ima para da nagradi svaki naš uspjeh, bombona u džepu za svu djecu i hrpu slatkiša u jednom kutku u njenoj sobi koji smo mi ukućani zvali „magacin“. Otkad znam za sebe majka je odvajala pare za ukop, za kurban, za doktora. To mora da bude u punom iznosu i  ne smije se trošiti u druge svrhe.  Uvijek bi više ulagala u kuću, domaćinstvo nego da  bi kupila sebi nešto, a uvijek je imala svega hvala Bogu. Nije joj manjkalo ni lijepe odjeće ni nakita ni hrane. Nafaka. Majka je prodala svoj miraz kako bi  sa  porodicom preselila iz  sela u grad. Smatram da je to jedna od najboljih odluka koje je donijela. Željela je da na taj način olakša život sebi i svojoj djeci, mužu,  da imaju više prilika za napredak i vlastiti rast. Jedna nepismena žena, doduše pohađala je samo mekteb gdje je naučila kur’ansko pismo ali i mnogo odlomaka iz  Kur’ana napamet, naučila je da čita u 40-ti godinama dok je njen najmlađi sin pohađao osnovnu školu ( moj otac). Koliku je želju i snagu volje imala ta žena u stvarima koje su njoj bile bitne,  to je nevjerovatno.  U 60-tim je obavila hadždž, u 80-tim putovala u Tursku. Sama išla u banje  na terapije, sa sinom odlazila u kupovinu da izabere tepih, krevet, ormar za svoju sobu. Tražila je pažnju, posluh, a dobila poštovanje. Imala je majka i svojih bisera, ali i nekih samo njoj svojstvenih poteza. Sve to je činilo autentičnom osobom koja izlazi iz okvira ponašanja svojih vršnjaka.  „Žena nije čovjek. Žena je žena. Muškarac je čovjek.“ Znala je da traži viljušku za kolač, a nije znala za koronu niti je ijednom stavila masku na lice.   Voljela je Gospodara, družila se sa Kur’ anom, odlazila na razna predavanja, čitala vjerske knjige i hadise, i stalno bila pod abdestom i u stanju zikra. Voljela je da saznaje nove stvari i stiče korisna znanja. Bog joj je podario bistrinu uma pa je tako i u poodmaklim godinama života znala naučiti napamet poneku suru, dovu. Čim bi čula za neki novi recept, lijek, kremu, znala je reći:“De ti to meni ispiši, nek imam“. Pa čak i u posljednjim mjesecima, danima svoga života kada je  vidno oslabila i njezino krhko tijelo bilo nemoćno da obavlja namaz znala je kazati:“ Nisam ništa klanjala dva dana, daj mi serdžadu.“ Dešavalo se da majka zaboravi koji je  dan, šta je maloprije jela,  ko sam ja,  ali,  uvijek je znala za Allaha.  Žena koju život nije mazio. Životne poteškoće, bolest, a kasnije i invalidska kolica nisu je spriječili  da posloži prioritete u svom životu, da očuva vrijednost porodice, da bude žena koja je organizovana, uredna, i ima vlastiti stil. Meni kao tek rođenoj bebi majka se nije naročito obradovala, kažu da je prokomentarisala:“Pa zar nije muško?“ Godinama kasnije,  majka je govorila da joj je krivo što je tako mislila,  da me puno voli i da ne zna kako bi sada bez mene. Smatram da  su djeca koja odrastu uz nenu i djeda bogatija od druge djece za jedno predivno iskustvo.  A od majke se imalo štošta naučiti, ko je htio mogao je sebi priskrbiti pravu riznicu životnog iskustva.

Piše: Samra Avdibašić