Smailović za Akos.ba: Čuvajući granice Crne Gore Bošnjaci pomažu i očuvanju granica BiH

Edin Smailović je rođen u Bijelom Polju 1980. godine. Filozofski fakultet, na Odsjeku historije, završio je u Sarajevu 2005. godine. Pohađao je master studije bibliotekarstva u Ljubljani. Radnu karijeru započeo je u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007. godine, a 2009. je počeo raditi u Narodnoj biblioteci u tom gradu. Na mjestu rukovodioca Narodne biblioteke u Bijelom Polju je od 2012. godine. Objavio je dvije knjige, a pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim listovima.

Sa Smailovićem razgovaramo u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine u kontekstu Bošnjaka u Sandžaku i Crnoj Gori.

Smailović: Prije nego što odgovorim na Vaša pitanja, želim da iskreno i od srca čestitam svim građanima Bosne i Hercegovine u domovini  i širom svijeta Dan državnosti. Od srca želim da svaki naredni Bosna i Hercegovina dočeka u boljem stanju nego prethodni.

Bijelo Polje je grad sa bogatom kulturnom tradicijom. Kada su Bošnjaci u pitanju dovoljno je pomenuti samo četiri imena bez kojih  nije moguće zamisliti prošlost i kulturu Bošnjak: Rifat Burdžović-Tršo, Ćamil Sijarić, Avdo Međedović i Salih Gašević.

Burdžović je imao tako napredne ideje prije 100 godina da nažalost sadašnji bošnjački lideri djeluje i dalje retro u odnosu na njega. Govoriti o bošnjačkoj književnosti se ne može bez Ćamila Sijarića i njegove majstorije u pripovijedanju. Avdo Međedović je  pomogao da se riješi Homerovsko pitanje, dok je bez Gaševićevog mevluda ne moguće zamisliti duhovni život Bošnjaka.

Akos.ba: Crna Gora je višenacionalna država gdje se u zadnje vrijeme vrlo isključivo suprostavljaju dvije nacionalne ideje crnogorska i srpska. Kako očuvati, razvijati i afirmisati bošnjačku kulturu i identitet u takvim okolnostima?

Smailović: Ne bih se složio da je u pitanju sudar dvije nacionalne ideje. Prije bih rekao da je u pitanju sudar dva koncepta življenja. Prvi, na kojem Bošnjaci ne samo u Crnoj Gori trebaju insistirati je inkluzivan, i on u okviru građanskog dozvoljava i podržava ono nacionalno.

Moramo biti  svjesni da je ovo 21. vijek, da su određeni koncepti prevaziđeni i da novo vrijeme zahtijeva nove odgovore. Stoga ja Bošnjake u Crnoj Gori vidim kao lojalne građane zemlje u kojoj žive. Smatram da smo na taj način lojalni i Bosni i Hercegovini. Čuvajući granice Crne Gore, Bošnjaci pomažu i očuvanju granica Bosne i Hercegovine.

Ono na čemu treba insistirati i radite, jeste jačanje kulturnih veza između gradova u kojima žive Bošnjaci sa obje strane granice. Na taj način, a u sklopu euroatlantskih integracija, granice se polako labave i brišu, a to je korist i za Bošnjake i za sve druge narode u regiji.

Naravno, za sve bi ovo trebalo da se pobrinu institucije i političari među Bošnjacima, ali nažalost oni za to trenutno nisu sposobni. Ono što raduje jeste da stasavaju neke nove generacije koje će moći to da iznesu.

Ono što je nužnost, makar kada su Bošnjaci u Crnoj Gori u pitanju, jeste nasušna potreba odlaska prevaziđenih političara i iz redova nacionalnih i građanskih partija. Jednostavno, nasušno nam trebaju obrazovani, nekorumpirani, tačnije nepotrošeni. Njih trenutno na političkoj sceni, čast izuzecima, nema i to treba  duboko da nas zabrine.

Akos.ba: Bošnjaci CG imaju izuzetno brojnu i uspješnu dijasporu. Kako unaprijediti saradnju sa dijasporom?

Smailović: Kada je u pitanju saradnja sa dijasporom, bojim se da to još uvijek ni izbilza nismo iskoristili. Dijaspora konačno mora prestati da bude tretirana kao izvor sadake, kao neko na koga prebacujemo dio naših socijalnih problema. Dijaspora je kapital u smislu investicija, ali i razvoja na svakom drugom polju. Važno je u svemu imati čiste račune. A to će opet biti onda kada prestanemo razmišljati sitnošićardžijski.

Možda sam preoštar, ali ne mogu se preskakati neke etape u političkom razvoju društva, zajednice i pojedinca. Dijaspora, ako je želimo zadržati, mora prestati da bude ona strana koja samo nešto daje. Prosto, oni se trebaju tretirati kao strana sa svojim legitimnim interesima. Takođe, Bošnjaci u Crnoj Gori moraju odustati od kulture zavisnosti i aktivno raditi unutar Crne Gore na poboljšanju svog položaja.