Slučaj Habib (2.): Kad musliman brani vjeru i džamije gore

 Gledaoci su mogli tolerirati krv McGregora u oktagonu, opravdanu metu, pa i prihvatiti ulogu sugubitnika, jer je sve u okviru sportskog mjesta i vremena, ali Habibov napad van sportskog mjesta i vremena na one koji nisu bili direktna meta, uz to i tolerirajući, zajedno sa svojim navijačima muslimanima, koleteralnu štetu u vidu sportskih civila oko oktagona, ne mogu razumjeti kao što nikada neće moći razumjeti ni nekonvencionalne metode odbrane vjere bombaškim prslucima.

Neko bi mogao kazati da je euforija muslimana bila zapravo opravdana reakcija ili posljedica uvreda koje je ranije Habibu uputio McGregor u vezi s vjerom. Poznavaocima UFC-a je vrlo dobro poznata činjenica da je ovo sport koji dopušta uvrede i provokacije kao psihološku stranu borbe, ali i stil McGregora koji je svojim provokacijama i pompeznim nastupima, prije nego savršenom umijeću borbe, skrenuo pažnju cijelog svijeta na sebe. Ne treba zaboraviti da je vrijeđanje u sportu svjetskim popularnim učinio upravo musliman. Kao što je UFC evolucija boksa, tako su i McGregorove uvrede evolucija riječi Muhameda Alija koje je upućivao protivnicima prije meča. Ljubiteljima UFC-a McGregorove uvrede nisu bile ništa novo ni u sportu, kamoli na ravni kulturno-civilizacijskog izazova, što nije slučaj s muslimanima.

Musliman na tronu

Nakon što je izgubio borbu, McGrecor nije izgubio snagu i mogao je preko glave suca napraviti nered, dobacivati i vrijeđati, kako to nekada biva nakon nekih mečeva, ali mirno je sjedio, zadovoljan odlukom suca i razočaran što je izgubio meč. Nije McGregor moralna gromada, već sportista. Van oktagona koristio je ‘habibski’ stil, napadajući protivničku ekipu i sve oko sebe, ali u oktagonu bio je sportista. Međutim, Habib je bio uzoran sportista cijelo vrijeme, sve do trenutka pobjede, onda je postao ono što je spočitavao McGregoru. Ili je možda to zaista i bio, jer tron otkriva pravo lice vladara, a ne ogledalo. Nemuslimani su se nakon Habibovog nasilja i nereda mogli upitati: šta ako ovakvi zavladaju svijetom?

Bilo bi manje mučno za normalan muslimanski razum da Habib svoj napad nije opisao kao praktičnu apologetiku islamskih vrijednosti. Još jedanput musliman je svijetu pokazao da se vjera nasiljem brani i to nekonvencionalnim metodama. Gledaoci su mogli tolerirati krv McGregora u oktagonu, opravdanu metu, pa i prihvatiti ulogu sugubitnika, jer je sve u okviru sportskog mjesta i vremena, ali Habibov napad van sportskog mjesta i vremena  na one koji nisu bili direktna meta, uz to i tolerirajući, zajedno sa svojim navijačima muslimanima, koleteralnu štetu u vidu sportskih civila oko oktagona, ne mogu razumjeti kao što nikada neće moći razumjeti ni nekonvencionalne metode odbrane vjere bombaškim prslucima.

Posebna je tema ta (ne)sreća muslimana što je, umjesto nekog doktora ili naučnika, najpoznatiji musliman u savremenom dobu bokser, Muhamed Ali koji je svjetsku slavu stekao opravdanim nasiljem, najpoznatiji u pozitivnom smislu jer od njega su u svijetu bili poznatiji Sadam Husein i Bin Laden čija je svjetska slava ležala u neopravdanom nasilju, ali u savremenom kontekstu muslimani bi trebali barem biti oprezni gdje i kad god se približavaju nasilju i svim situacijama iz kojih emanira ovaj fenomen: od sportskih susreta i navijanja do demonstracija u kojima žele govoriti u ime svoje vjere ili za odbranu svoje vjere. Nasilnu reakciju Habiba nakon pobjede, napad na protivničku ekipu McGregora kojem su bili izloženi i drugi gledaoci, neki muslimani su, zbog ranije izrečenih McGregorovih uvreda, opravdavali kao što su neki nastojali opravdati reakciju, tačnije gnjev muslimana nakon karikatura o Poslaniku, a. s.

Postaju li nasilje i nered nova filozofska snaga muslimana?

Korejanac o muslimanima

Upravo hermeneutika ove frenetične prakse muslimanske apologetike u različitim društvima interpretira i prirodu fenomena paljenja zastava kod muslimana. Cijeli svijet je mogao u udarnim medijskim terminima gledati kako muslimani uz urlike pale i gaze zastave nemuslimanskih država zbog vrijeđanja Poslanika, a. s. kroz karikature, ali i vojne invazije u Iraku i Afganistanu. U isti mah dok su prozivali kršćanske fanatike za paljenje Kur’ana, muslimani su palili zastave i slike zapadnih političara. U tim scenama najteže je bilo gledati što to čine muslimani i u evropskim državama, čak i u Bosni i Hercegovini gdje se jajima gađala Američka ambasada, pa su nemuslimani, čak i oni koji nemaju tako čestog bliskog susreta s muslimanima poput građana zemalja Dalekog Istoka, Japana ili Južne Koreje, mogli postaviti retoričko pitanje: kakvi li su tek muslimani u bliskoistočnim zemljama, u kolijevci islamske kulture i civilizacije; da li bi umjesto paljenja zastava zapalili, ako im se pruži prilika, i zapadne institucije. Dalje, gledajući nemile scene paljenja fotografija zapadnih političara u zemljama s muslimanskom većinom, mogli su otvoriti pitanje da li bi muslimani uistinu spalili ove političare. Vjerovatno ne bi. Međutim, ISIL će kasnije poslati svijetu scene spaljivanja živih ljudi iz muslimanskih civilizacijskih kolijevki, a što je, uslijed asocijativnog razmišljanja uveliko određenim eidetskim pamćenjem, teško izolirati u svijesti i predodžbi o muslimanima kao ekstremni izuzetak. Najoptimalniji ishod ove piromanske prakse za sliku muslimana u svijetu mogao je biti da najbezbrižniji apolitični Korejanac po državljanstvu i građanin svijeta po političko-filozofskom svjetonazoru, koji je gledao spaljivanje nemuslimana na Bliskom Istoku, pomisli kako je riječ samo o nekoj video montaži.

Drugi problem u vezi s kakofonskom apologetikom muslimana, uličnom apologetikom, jeste što se Korejanac mogao zapitati: koliko je pismenih muslimana u tom islamskom svijetu i usmjeravaju li intelektualci širu javnost ili je šira javnost recezent njihovog intelektualnog pregalaštva? Nemusliman je olovkom uvrijedio muslimana, a muslimani mu uzvraćaju pesnicom, nožem, upaljačem i vikom. Nemusliman je iz udobne kancelarijske fotelje uvrijedio muslimana, dok mu musliman odgovara na ulici.

U kontekstu Bosne i Hercegovine paradoks je imao dodatnu dimenziju: muslimani su požrtvovano dizali glas – u doslovnom i prenesenom značenju –  protiv vrijeđanja Poslanika, a.s. u Evropi i ugnjetavanja muslimanskih života u dalekim zemljama, ali ne, barem prema sjećanju autora ovog članka, protiv vrijeđanja i ograničavanja univerzalnih ljudskih prava te tako i vjerskih sloboda u sopstvenoj domovini, tačnije nekim dijelovima poput Hercegovine ili manjeg entiteta.

Susjedno dvorište

Zašto je, pored ostaloga, važno da se upravo u Bosni i Hercegovini ne govori u ime islama povišenim tonom i terminologijom nasilja, pored toga što je, kako kaže Enes Karić, “od ružne i razularene riječi o vjeri, do ružna postupka i bahata koraka u ime vjere, dovoljno manje od pola koraka?“

U ekonomiji je poznat pojam pozitivne i negativne eksternalije. Prodaja kuće za veći iznos novca ima znatno veće šanse ako je u susjednom dvorištu lijepo uređen cvijetnjak i bazen s čistom vodom. Susjedno dvorište ne može direktno utjecati na kuću u arhitektonskom, sigurnosnom ili estetskom smislu. Ipak, ako je u susjednom dvorištu otpad sekundarnog materijala, koliko god da je kuća prelijepa, prostrana, s dugogodišnjom tradicijom, prefinjenog enterijera, od moralnih vlasnika, ona će u očima potencijalnog kupca biti, prije svega, kuća pored otpada.

Na globalnom planu, Bosna i Hercegovina je dvorište islama, geografski posmatrano vjerovatno susjedno ako je kockasta Kuća u Mekki, i šta se u njemu nalazi vrlo je važno za predodžbu o samoj Kući i onome što ona predstavlja. Niko ne voli bučne komšije, čak se zovu i organi sigurnosti da se uspostavi mir, a kamoli da poželi upoznavanje ili prijateljstvo s takvim bučnim mentalitetom koji implicira destrukciju barem zvučne harmonije ako ne i opće.

Piše: Elvedin Subašić

cdv.ba