Sloboda izražavanja i vjerske slobode – unutar muslimanska i međunarodna dilema

Sloboda govora i sloboda vjere su dva osnovna ljudska prava i ne bi ih trebalo konfrontirati. Međutim, bilo bi ignorantski ne primijetiti kako se ona ipak sve češće kod nas, ali i u svijetu, ne samo konfrontiraju nego se nerijetko postavljaju tako da jedno pravo skoro pa da isključuje drugo.

Sukob fundamentalizama

Sloboda govora i sloboda vjere su dva osnovna ljudska prava i ne bi ih trebalo konfrontirati. Međutim, bilo bi ignorantski ne primijetiti kako se ona ipak sve češće kod nas, ali i u svijetu (dovoljno je prisjetiti se na koji je način nastala i kako se razvijala kriza oko karikatura poslanika Muhameda, a.s., objavljenih 30. septembra 2005. u danskom listu Jyllands- Posten), ne samo konfrontiraju nego se nerijetko postavljaju tako da jedno pravo skoro pa da isključuje drugo. Također, ukoliko se istinski udubimo u svaki od spornih slučajeva u kojima su ova dva temeljna ljudska prava bila sukobljena u nekoliko zadnjih godina, primijetit ćemo da su akteri tih sukoba, uslovno rečeno, sa obje strane, kao po pravilu bili ekstremni zagovornici jednog ili drugog prava. Ne možemo se oteti dojmu da se radi o sukobu fundamentalizama: jednog vjerskog koji je pravo na slobodno ispovijedanje vjere spreman nadrediti brojnim drugim ništa manje „vjerskim“ pravima (npr. pravu na život, slobodni odabir vjerskog ubjeđenja i sl.) i drugog slobodarskog fundamentalizma koji je pred oltarom „slobode izražavanja“ spreman žrtvovati, ne samo dobar ukus, nego i pravo drugoga da ne bude omalovažavan, etiketiran kao „opasnost“ samo zato što pripada nekoj religiji i sl. Ovu je ustavri zajedničku tendenciju svih fundamentalizama da prenaglašavaju jednu od vrijednosti religije ili nekog drugog sistema vrijednosti, postavljanjem iste kao temeljne, da bi potom na račun njenog postizanja kršili brojne druge principe iz istog sistema vrijednosti primijetili su još ranije brojni istraživači „izama“. „Fundamentalisti svih rasa i ideologija obično izvuku jedan princip iz mora principa i na njemu posebno insistiraju. Onda čitavu tradiciju stavljaju u službu zaštite i implementacije tog elementa (izdvojenog iz bogatstva tradicije), kojeg nazivaju srž.“ (Više o islamskom fundamentalizmu i fundamentalizmu uopšte vidi Islamski fundamentalizam – šta je to?, Priredili: Nusret Čančar i Enes Karić, Sarajevo 1990.)

Zato će pitanje balansa između prava na religiju i prava na slobodno izražavanje, barem u sferi humanističkih nauka, još dugo ostati u domenu „dobrog ukusa“ i lične procjene bez striktnih pravila o tome kada neki kritički osvrt na religiju, njeno učenje i aktivnosti vjerskih velikodostojnika postaje uznemiravanjem koje bi zbog načina na koji je izrečen mogao biti shvaćen kao provokacija. Iako sloboda izražavanja kako se ona (naravno ne jednoglasno) doživljava u zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu podrazumijeva i pravo da se uvrijedi i šokira, to ne znači da se uvreda i provokacija bezuvjetno smatraju dozvoljenim. Ali to više zavisi od onoga kako je nešto rečeno, nego šta je rečeno. Kada je pak riječ o pravnoj dilemi o tome gdje povući jasnu granicu između ova dva prava, odnosi ne mogu biti tako labilno postavljeni i tu još uvijek ne postoji pravna dosljednost. Tako je sloboda izražavanja već na neki način ograničena zabranom „govora mržnje“ i širenja netolerancije i neprijateljstva. O pravnoj dilemi koja se veže za pitanja slobode izražavanja i vjerskih sloboda, barem u evropskom kontekstu i iz perspektive pravne prakse Evropskog suda za ljudska prava i Evropske konvencije o ljudskim pravima (European Covention on Human Rights – ECHR) preporučujem rad Sloboda izražavanja i vjerska osjećanja autorice Niraj Nathwani objavljen u prvom Godišnjaku muslimana u Evropi. (Nathwani, Niraj, Freedom of Expression and Religious feeling, Yearbook of Islam in Europe, Volume 1, Brill 2009. str. 507.)

Pravo da se odgovori

Vjerske zajednice moraju biti spremne da čuju kritiku na svoj račun, bez obzira da li ta zapažanja dolaze iz vlastitih redova ili, uslovno rečeno, izvana. I vjernici moraju biti spremni da budu kritikovani zbog svojih stavova i postupaka, pa makar oni za njih bili inspirisani vjerom, jer niti jedna religija, pa tako ni islam, ne amnestira svoje sljedbenike od odgovornosti za vlastite postupke samo zato što nastupaju u Božije ime. Oni muslimanski autoriteti koji naglašavaju ovu samokritičnost u odnosu vjernika prema vlastitoj religioznosti smatraju kako islam, a vjerovatno je situacija slična i sa drugim religijama, od svojih sljedbenika konstantno traži da preispituju da li, i u kojoj mjeri, je to što čine u skladu s voljom Božijom. I dok većina religija drži da su njihova učenja apsolutne istine i izrazi Božanskog savršenstva, te samim time nisu podložni kritici, ostaje da ljudsko razumijevanje tih istina, zbog ljudske nesavršenosti, nikada nije savršeno i zato ostavlja prostora za kritiku, preispitivanja i drugačije promišljanje, a sve to zahtjeva uspostavu institucije slobode govora kao preduslova da se vjera stalno i iznova preispituje.

Ako bismo zavirili u svetu knjigu muslimana Kur’an ne bismo mogli ne primijetiti kako je sveti tekst daleko „tolerantniji“ prema onome što bi danas mnogi opisali kao blasfemične stavove, nego su to vjernici koji se na njega pozivaju. Možda će zvučati grubo, ali sudeći prema do sada izrečenim stavovima po određenim spornim temama koje su isplivale u svjetskoj javnosti proteklih godina, čini se da Kur’an ne bi prošao šerijatsku recenziju određenih krugova vjerskih puritanaca koji bi u njemu sigurno našli puno „uvredljivih i blasfemičnih stavova“. Jer, u Kur’anu mi nalazimo da Uzvišeni navodi argumente svih onih koji su se Njemu ili Njegovim poslanicima kroz povijest suprotstavljali. Tako u Kur’anu balazimo da Bog prenosi riječi onih koji su govorili kako je „Božija ruka stisnuta, tj da Bog ne udjeljuje ljudima dovoljno“ (El-Ma’ide: 64) ili onih koji su se suprotstavljali poslaniku i govorili “Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika“. (Es-Safat: 36). A ovakvih i sličnih primjera je napretek.

U ovome su brojni liberalni islamski autori vidjeli dokaz da oni koji danas u ime islama burno reaguju na svaki oblik blasfemije teško da u Kur’anu mogu naći uporište za svoje postupke. (Vidi na primjer: Mansour, Ahmed, “Freedom of Opinion between Islam and Muslims” objavljeno na http://www.ahl-alquran.com)

Međutim, ono što je evidentno iz iščitavanja svih tih kur’anskih primjera na koje se ovi liberalni autoriteti pozivaju, jeste da Bog sebi „zadržava pravo“ da na svaku od prenesenih tvrdnji neprijatelja vjere i odgovori. Tako npr. kada je riječ o gore dva spomenuta primjera čitavi ajeti glase: „Jevreji su govorili: `Allahova ruka je stisnuta!` Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće! A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačaće kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje…“ (El- Maide: 64).

Dok drugi ajet dolazi u slijedećem kontekstu: „Kad im se govorilo: “Samo je Allah Bog!” – oni su se oholili i govorili: `Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika. ` A nije tako, on Istinu donosi i tvrdi da su svi poslanici istinu donosili, a vi ćete sigurno bolnu patnju iskusiti, kako ste radili, onako ćete kažnjeni biti!“ (Es-Safat: 36-39.)

Zanimljivo je kako u istim ajetima na koje se pozivaju liberalni muslimanski autori da opravdaju neograničenu slobodu izražavanja, konzervativci nalaze svoje argumente za osudu. A ajeti uistinu daju argumente i jednim i drugim. Ali ostaje da Kur’an time što u svetoj knjizi prenosi neke od najbogohulnijih izjava sviju od Šejtana do drevnih neprijatelja poslanika, šalje poruku da svako ima pravo da iznese svoj stav, ali da takvo pravo mora biti zagarantovano vjernicima koji su pozvani da na argumentovan način brane ono što smatraju da su njihove vrijednosti i svetinje.

I kao što se pravo da se iznese suprotan stav kada je uvredljiv za nekoga osporava, tako se, sve češće osporava i pravo da se osudi uvreda i da se iznese odgovor. Tako smo za vrijeme famozne kontraverze oko danskih karikatura mogli čuti stavove kako muslimani, ako žele da žive u Evropi, moraju prihvatiti da ih neko vrijeđa i da na to ne smiju reagovati, čak i nenasilnim metodama.

Kada govorimo iz perspektive modernog uređenja društva koje podjednako slobodu govora smatra „svetom“ kao i slobodu religije, onda bi trebali biti spremni da vjerske zajednice i pojedinci koji sebe smatraju vjernicima imaju pravo da brane svoje stavove i da odgovore na javno izrečene kritike ili osude. Međutim, u našem društvu smo nerijetko svjedoci kako se reakcije vjerskih zajednica na javno izrečene stavove za koje te zajednice smatraju da su neutemeljeni ili pogrešni, kvalificiraju kako napadi na slobodu izražavanja. Tome, nerijetko doprinose i same zajednice, koje umjesto da ospore izrečene stavove i da na njih argumentovano odgovore osporavaju samo pravo kritičara da se bave temama koje se dovode u vezu sa vjerom ili njenim predstavnicima ili da imaju drugačiji stav od zvaničnog.

Ka muslimanskom koncenzusu

I pored svega, unutar zvaničnih muslimanskih vjerskih krugova još uvijek prevladava stav prema kojem, iako „islam garantuje slobodu izražavanja“ ona bi trebala biti ograničena samo na konstruktivnu i dobronamjernu kritiku, a nikako da bude sredstvom blasfemije ili vrijeđanja bilo čega svetog. Tako nalazimo da je ovo pitanje razmatrala Internacionalna akademija islamskog prava čiji je osnivač Organizacija islamske konferencije i to na svom devetnaestom redovnom zasjedanju u emiratu Šarika (Ujedinjeni Arapski Emirati) u periodu od 26. do 30. aprila 2009. Na tom sastanku Akademija je donijela slijedeće zaključke koji s obzirom na značaj institucije predstavljaju mainstream stajališta muslimanske uleme po ovom pitanju.

Ti zaključci su:

– Pod slobodom izražavanja se podrazumijeva: potpuno pravo čovjeka da javno iskaže ono što smatra da je ispravno od onog što bi moglo biti korisno za njega kao individuu ili društvo u cjelini. – Sloboda izražavanja je pravo zagarantovano islamom, ali u okvirima šerijata.

– Neki od najbitnijih okvira, prema zaključcima Akademije, koje šerijat postavlja kada je riječ o slobodi izražavanja su:

– Nevrijeđanje drugog na način koji bi mogao povrijediti njegov život, čast, ugled ili društvenu poziciju kroz omalovažavanje, podcjenjivanje, ismijavanje, te zabrana širenja takvih stavova na bilo koji način.

– Pridržavanje principa objektivnosti, istinitosti, nepristranosti i nepodlijeganja emocijama.

– Pridržavanje principa odgovornosti i obaveze čuvanja interesa društva i njegovih vrijednosti.

– Da sredstvo prijenosa mišljenja i stava bude legalno (u skladu sa šerijatom). Nije dozvoljeno iznositi mišljenje pa makar ono bili i ispravno na način koji promoviše nered ili je u suprotnosti sa principima (islamskog) morala i društvenim vrijednostima, jer u šerijatu cilj ne opravdava sredstva.

– Da cilj iznošenja mišljenja bude Božije zadovoljstvo, te da bude u individualnom ili kolektivnom interesu muslimana ili njihove zajednice.

– Da se sagledaju posljedice koje iznošenje mišljenja može imati i da se uvijek ima na umu pravilo o odnosu štete i koristi i da se ne čini nešto što će proizvesti veću štetu negoli korist.

– Da se mišljenje temelji na pouzdanim izvorima kako se ne bi širile dezinformacije u skladu sa kur’anskom instrukcijom: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Kur’an, sura El-Hudžurat: 6)

– Da slobodno izražavanje ne sadrži bilo kakvu uvredu vjerskih učenja i njegovih propisa ili svetinja

– Da slobodno izražavanje ne bude razlogom narušavanja reda u naciji (ummetu ili zajednici vjernika) ili stvaranja razdora među muslimanima. Iako ovi zaključci za cilj imaju prvenstveno da vjernicima muslimanima, koji drže do stavova ove institucije, daju smjernice kako da se odnose prema pravu na slobodu izražavanja i u kojem kapacitetu da je koriste, oni govore o tome kako bi ovi muslimanski autoriteti željeli vidjeti da se pravo na slobodu profilira i u međunarodnim odnosima. To se da zaključiti i na osnovu preporuka koje su donesene na istom zasjedanju Akademija:

– Treba osigurati garancije kako bi se zaštitile sloboda govora i izražavanja koje su u skladu sa šerijatom i koje u obzir uzimaju ličnu odgovornost za iznesene stavove i to kroz propisivanje adekvatne zakonske legislative i uspostavljanje pravednog sudstva.

– Poduzimanje svih sredstava koja su na raspolaganju da bi se spriječila zloupotreba slobode govora s ciljem skrnavljenja vjere i njenih svetinja, ili sijanja smutnje među muslimanima.

– Rad na primjeni međunarodnih konvencija kojima se zabranjuje vrijeđanje vjerskih osjećanja pojedinaca i zajednica i osudi duplih standarda međunarodne zajednice u tretiranju pitanja islama i nekih drugih identičnih pitanja – Angažman muslimanskih zemalja na donošenju međunarodne legislative kojom se zabranjuje vrijeđanje religija i traži zaštita vjerskih osjećanja i svetinja svih religija. (Zaključci i preporuke sa zasjedanja Internacionalne akademije islamskog prava su objavljeni u kuvajtskim dnevnim novinama “El-Kabes” od 28.8.2009. )

Ustvari, većinski muslimanske zemlje već neko vrijeme pokušavaju progurati kroz institucije UN-a neku vrstu rezolucije kojom bi se sve zemlje svijeta pozvale da blasfemiju i vrijeđanje nečijih vjerskih osjećanja osude i da sankcionisanje takvih postupaka ne smatraju nasrtajem na slobodu izražavanja. Ali nastojanja Organizacije Islamske konferencije da kroz Ujedinjene narode nametne rezoluciju koja brani uvredljiv rječnik ili slike protiv neke religije, naišla su na protivljenje kako američke administracije, tako i nekih drugih, većinom evropskih, država. Govoreći o stanju vjerskih sloboda u 198 zemalja svijeta, državna tajnica Hillary Clinton se usprotivila pokušajima 56 islamskih zemalja da rezolucijom te svjetske organizacije difamaciju religije i bogohuljenje u najširem smislu riječi proglase krivičnim djelom. Jamstvo vjerskih sloboda na vrhu je popisa sloboda američke Deklaracije Prava – podsjetila je gospođa Clinton – ali je naglasila da najbolji odgovor na netoleranciju nije zabrana ili kažnjavanje uvredljivog govora i difamacije, već naprotiv, kombinacija snažne pravne zaštite protiv diskriminacije i zločina iz mržnje, te energična odbrana slobode vjere i izražavanja.

(Premahttp://www.state.gov/secretary/rm/2009a/10/130937.htm (pristupljeno stranici 1.11.2009.)

Kao i američka administracija i većina od 56 zemalja Vijeća Europe protivi se zakonima protiv bogohuljenja ističući da je poticanje na vjersku mržnju krivično djelo, ali da bogohuljenje potpada pod slobodu govora. (Prema Glas Amerike, 28.10.2009.)

Očito je mala vjerovatnoća da će se stavovi po ovom pitanju približiti barem među glavnim akterima ove dileme. U međuvremenu ćemo morati nastaviti sa balansiranjem između prava na slobodu izražavanja i prava na slobodu religije.

Piše: Muhamed JUSIĆ (Takvim, Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 2012.) (akos.ba/cns.ba)