Škola “novih bukvalista“ razumevanje tekstova odvojeno od intencija

Želim da počnem ovdje s objašnjenjem stava prve škole, škole koja se čvrsto drži partikularnih tekstova zanemarujući generalne intencije. To je škola koju sam nazvao “Novi bukvalisti“. Njih ima različitih frakcija. Kod nekih dominira vjerska dimenzija,^[21] dok kod drugih preovladava politička^[22], ali im je zajedničko doslovno shvatanje. Neki su duboko zaglibili u bukvalnost, dok drugi nisu išli toliko duboko.

Nema sumnje da oni sa svojim konzervatizmom i fana­tizmom, i pored toga što su mnogi od njih iskreni u svojim ibadetima, uveliko štete islamskom misionarstvu i pozivu da se primjeni šerijat, kao što iskrivljuju jasnu sliku islama pred sa- vremenim intelektualcima i pred civiliziranim svijetom. To se jasno vidi u njihovom odnosu prema pitanju žene i porodice, pitanjima kulture, odgoja, ekonomije, politike, administracije, pitanjima slobode, ljudskih prava, međureligijskog dijaloga, a posebno međunarodnih odnosa i odnosa sa nemuslimanima.

Oni traže da se ženi zabrani da radi čak i onda kada su ona i njena porodica u najvećoj potrebi za tim. Od žene traže da bude zatočenik u kući generalizirajući ono što je objavljeno za Poslanikove žene na sve ostale žene muslimana i pored toga što je Uzvišeni rekao: O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene. (El-Ahzab, 32)

Ne dozvoljavaju ženi da glasa na izborima, a da ne govorimo o njenoj kandidaturi za člana šure, parlamenta ili makar opštine. Traže da od naših sugrađana kršćana i njima sličnih uzmemo džizju sa tim imenom i njenim značenjem, da im ne nazivamo selam, a kada ih sretnemo na putu da ih stisnemo u stranu i da nad njima doslovno primijenimo propise koje su pravnici donijeli u prošlim stoljećima o zimijama poput njihovog oblačenja posebne odjeće kojom bi se razlikovali od muslimana itd.

Oni se ne slažu sa onim što je naveo Maverdi i drugi u djelu El-Ahkamus-sultanijje da je dozvoljeno nemuslimanima (zimijama) da obnašaju ministarsku funkciju u islamskoj državi. Oni im čak zabranjuju da se kandiduju za narodne poslanike. Ne prihvataju, također, ni ograničenje predsjedničkog mandata, smatrajući da predsjednik treba imati doživotni mandat, a one koji to dozvoljavaju osuđuju za slijepo slijeđenje nevjernika.

Odbijaju preuzimanje korisnih stvari od drugih smatrajući to inovatorstvom u vjeri, jer svako inovatorstvo je novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi ka vatri. I zbog toga smatraju da je sva demokratija zlo kome se mora suprotstaviti, a uvažavanje odluke donešene na osnovu većine smatraju tuđom zapadnjačkom uvoznom novotarijom.

Isto tako, ideju o osnivanju partija ili asocijacija podvode pod okvir hadisa oko čije se vjerodostojnosti slažu Buharija i Muslim i koji glasi: “Ko inovira nešto u našoj stvari (vjeri) što nije od nje, to se odbacuje.“^[23] tj. takva stvar se ne prihvata od njega. Oni pridaju pažnju formi više nego suštini. Njihova najveća briga je da čovjek pusti bradu i potkrati pantalone, a da žena nikabom prekrije lice. Te stvari toliko uveličavaju i pridaju im pažnju kao da su glavni temelji islama.

U obredima uzimaju one propise koji su teži i predostrožniji. Zabranjuju uzimanje vrijednosti u zekatu, odbacuju astronomsko računanje i kod potvrđivanja i kod negiranja posta, zabranjuju bacanje kamenčića prije podne na hadžu, obavezuju na hadžu noćivanje na Mini za vrijeme drugog, trećeg i četvrtog dana (ejamut-tešrik) hadžijskog bajrama i pored velike gužve i tjeskobe.

Odbacuju obnoviteljstvo u vjeri, idžtihad u fikhu i inovacije u misionarskim metodama. Smatraju da život treba ostati isti kakav je bio u vrijeme prethodnika i po obliku i načinu i još cijeli set ideja i poimanja koje je ovdje nemoguće sve pobrojati, a posebno u segmentu šerijatske politike (es-sijasetuš-šerijjetu). Na njihove stavove smo odgovorili u mnogim našim djelima, a posebno u djelu: Min fikhid-devletifil-islam^[24]i djelu Fetava muasire^[25]u raznim njegovim tomovima, kao i u djelima o usmjerenju islamskog buđenja. A posljednje od tih knjiga su Es-Sahvel-islamijje minel-murahekati ilar-rušdii Hitabunel- islami fi٠asril-avlemeti.^[26]

U nastavku ćemo objasniti greške ove škole, koja nije ispravno razumjela Allahovu poruku i poruku Njegovog Poslanika onako kako je trebalo.

Prihvatili su duh zahirijskog mezheba – bukvalista, iako se nisu nazvali njegovim imenom, niti ga svojataju, ali i pored toga, uzeli su od njega bukvalno značenja zanemarujući mudrosti i svrsishodnost tekstova. Zaboravili su da je ummet odbacio pravnu školu bukvalista i da ta škola, kako se nama čini, nije imala sljedbenike kao što su ih imale ostale škole. Također, zaboravljaju da su ih ignorirali ostali učenjaci ummeta.

Bukvalnost je Ibn Hazma uvalila u velike greške i po­red njegove genijalnosti

Islamski učenjaci su saglasni po pitanju svrsishodnosti šerijatskih propisa i po neophodnosti uvažavanja intencija u fikhu, fetvama i sudskim presudama. Bukvalisti su pretjerali po pitanju bukvalnog prihvatanja tekstova i njihovog doslovnoga slijeđenja. To ih je dovelo do čudnog poimanja i nakaradnih mišljenja koje odbacuje i šerijat i razum, bez obzira na genijalnost njihovog najpoznatijeg predstavnika i glasnogovornika Ebu Muhammeda b. Hazma što potvrđuju njegova različita naučna djela iz fikha, usuli fikha, uporednih religija, hadisa, tradicije i književnosti gdje se ogleda jedna kompaktnost i harmonija koja ukazuje na rijetku svestranu naobrazbu njihovog autora. Pored toga što ćemo kod njega naći mišljenja u fikhu koja su vrhunac profinjenosti i snage, međutim, njegova zahirijska metodologija uvalila ga je u spomenute greške.

Navest ćemo kao primjer šta je Ibn Hazm rekao o Poslanikovom, a.s., hadisu o mokrenju u stajaću vodu: “Neka niko od vas ne mokri u stajaću vodu koja ne teče, pa da se nakon toga kupa – pere s njom.“ صA u drugoj predaji stoji: “… pa da se potom abdesti s njom.“^[27]

Ibn Hazm smatra da je onome koji urinira u stajaću vodu koja ne teće zabranjeno uzeti abdest ili se okupati tom vodom, bez obzira o kojem se kupanju radilo: obaveznom ili mubah, pod uvjetom da mokraća ne promijeni svojstva vode. Dok je uzimanje abdesta i kupanje s tom vodom drugima dozvoljeno.

Ibn Hazm je odbio analogiju pijenja na uzimanje abdesta i kupanje. Dozvolio je pijenje, a kupanje i abdest je zabranio onome koji urinirao u vodu, kao što je odbio analogiju onoga koji nije urinirao u vodu na onoga koji jeste. Još čudnije od toga je što je on povezao propis sa direktnim mokrenjem u vodu. Dakle, kada bi se neko pomokrio izvan vode pa nakon toga mokraća dospije u vodu, takva voda bi se smatrala ćistom i bilo bi dozvoljeno s njom uzeti abdest i okupati se onome ko je mokrio, kao i ostalima.^[28] Ovo je doista čudna bukvalnost. Onda ne čudi što je većina učenjaka ummeta osudilo zahirije, smatrajući ih svojim raritetima.

Ibn Dekik el-’Id tumačeći hadis u svom vrijednom djelu El-Ihkamu šerhu٠umdetil-ahkamje rekao: “Općepoznata je neispravnost stava koji zastupaju konzervativne zahirije da je propis specificiran samo na mokrenje u vodu. Zbog toga, po njima, ko se pomokri u posudu pa mokraću prospe u vodu ne bi smetalo…“ A kategorično je utvrđeno da je njihovo mišljenje pogrešno zbog identičnosti posljedica te dvije stvari na vodu, kao i zbog toga što je intencija toga uklanjanje nečistoće iz vode. I ovo nije segment pretpostavki, nego nešto što je utvrđeno na kategoričan način.

Ovo je ono u čemu je imam Ibn Dekik bio kategoričan kada je u pitanju intencija predmetnog hadisa. Međutim, konzervativne zahirije, kako ih je nazvao, ne zanima intencija ni hadisa niti općih tekstova, a niti istražuju efektivne uzroke propisa, niti su ikada istraživali intencije koje stoje iza propisa. I to je njihova bolest, bolest manjkavosti same zahirijske metodologije i pored toga što ponekad imaju derivacije iz teksta koje su vrhunac nepobitnosti i originalnosti.

Od bukvalnosti Ebu Muhammeda b. Hazma je i sljedeće shvatanje hadisa: “Od djevice se traži dozvola za udaju, a njena dozvola je šutnja.“

 Većina islamskih učenjaka je iz hadisa razumjela da djevičina šutnja, kada se od nje zatraži dozvola, aludira na njen pristanak i da je alternativa za eksplicitno izjašnjavanje, zbog toga što se djevice većinom stide. Međutim, kada bi progovorila i rekla. “Ja se slažem i pristajem“, to bi bilo jače i preče da više ukaže na njen pristanak. Međutim, Ibn Hazm smatra da ukoliko progovori i objelodani svoj pristanak da se brak neće moći sklopiti zbog toga što je suprotno Poslanikovom hadisu.^[9]

Nastavlja se, ako Bog da.