Sjećanje na naše puteve pobjede!
Nismo pričali pred njom, da joj ne opterećujemo starost i misleći da neće upotpunosti razumjeti, jer već je bila duboko u devetoj decenije života, dok bi ona u tišini dovila: “Boži im podari lijepo mjesto u džennetu, i meni niže njihovih nogu”.
Kako je nena saznala da su Izo i Zijo poginuli!?
Koliko je pamtim vazda je za nekim plakala i dovila: za majkom bez koje je ostala rano, u djetinjstvu, za bratom koji je nekad davno poginuo u vojsci, za vlastitom djecom koja su joj pomrla dok su bili mali, a nakon svega evo i za unucima! Molila je raznim dovama, ali je nikad nisam čula da izgovara ovakvu… možda zato što su njih dvojica šehidi, ili što ih je toliko voljela, a edžel joj se primako…
Ne znam!
Samo ta moja rahmetli nena, kojoj je život bio samo ibadet i rad, koja je postila otkako je zaznala za sebe pa sve do zadnjeg ramazana u svom životu, čiji se jezik nije sušio od zikra, a od mladih godina, najboljeg zemana, nosila je u zavežljaju ćefine, ako bi je gdje smrt zatekla da je imaju u šta opremiti! Eto sad ona moli svoje mjesto u džennetu, “niže stopala” njenih unuka šehida, Izedina i Zijada! Koliki rezon, mudrost, poštovanje… su imale te prethodne generacije, neka im je vjecni rahmet i magfiret! Moj rahmetli daiža, nije se ukopao pored svojih roditelja, već pored sina, šehida, nenina posljednja želja da bude u džennetu pored svojih unuka, također, šehida! Sve su to išareti koliki ugled i počasti ima šehadet a Božijem putu! Njihovi životi su kupljeni za džennet, a nama je data sloboda! Oni su poklonili svoja najživlja svitanja za naše mirne zalaske! I jednom kada napustimo ovu prolaznost, otići ćemo sa nadom da nas čekaju njihova zagovorništva! Jer oni nisu obični smrtnici! Ne, za njih se to ne može reći! “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga” ( 3:169, Kur’ana)
Neka ovi naši putevi pobjede budu pouka i poruka da čuvamo blagodat slobode, čiju vrijednost, mi koji smo preživjeli juni devedeset druge i sve te ratne godine, vrlo dobro znamo! Neka ovo bude i svojevrsni pdsjetnik na brigu za naše borce, koji su na puteve pobjede krenuli sa istim nijetom i ciljem kao i šehidi! Iskoristimi ove dane i za posjetu šehidskih pordica, njihovih roditelja koji nikada nisu imali snage da dođu niti će moža ikada doći na skupove na kojima se prisjećamo naših pobjeda, jer oni ni emocija više nemaju!
Ne zaboravimo, također, ni djecu šehida, te mlade izdanke zlatnih ljiljana, oni su naš emanet, sve dok ne ojačaju i postanu uspješni članovi društva s kojima ćemo graditi domovinu i čuvati njen mir! Učinimo to, jer to nam je obaveza!
Ispunimo je – kako bi nam bili halal ova zemlja i ova sloboda za koju su njeni najbolji sinovi dali “vrelo krvi svoje” i položili cvijet svoje mladosti! Molim Allaha s.w.t da mojim daidžicima, Izedinu i Zijadu primi šehadet, kao i svim borcima koji su zabilježeni na pločama naših sjćanja! “Da se ne zboravi, da se ne ponovi”!
Piše: Razija Maksumić
Akos.ba
