Sjećanje na majku
Sinoć, uoči petka, proučila sam majci i ocu Jasin (dovu, molitvu za dušu). Poslije, bijači i djedu sa obje strane, a i prabijači i pradjedu Hatemi i Hasku. Znam da je moja majka, čitavog života, osim svoje djece, najviše voljela tu svoju biku i djeda.
Ostala rano bez oca, koji je otišao u nepovrat u turski asker, bez majke koja se po treći put preudala kad je njoj bilo tri godine, okrilje, zaštitu i beskrajnu ljubav, dobila je od to dvoje starih i plemenitih ljudi. Ona se na tom izvoru napojila ljubavlju, tolerancijom i ljepotom kojima je zračila dok je živjela i kojima je i nas odgojila.
Ta daleka, draga bika Hatema, kojoj su njene unuke Bega i Azema od milošte dale ime „Sika“ bila je nevjerovatno džomet, široke ruke. Bila najsretnija kad može drugom pomoći, dati prosjaku, svakog s praga ispratiti punih ruku. „E ti si Sabro, na moju bijaču Siku“, često bi mi, za našeg zajedničkog života, rekla majka.
Za čitav život ostala mi je njena priča o sebi kao trogodišnjoj djevojčici, koju je bika Hatema nakon odlaska oca i majke, privijala na svoje stare grudi. Željna upravo te topline, preko dojki veze s majčinom utrobom i zaštitom, mala sirotica je „glodala“ svoju staru majku uporno i dječije tvrdoglavo. A jednog jutra, sagnuta nad kotlom iznad vatre, Hatema je, u nevjerici dozvala svog muža: „Hasko, bolan, dođi da vidiš, pristupi mi ovoj sirotici mlijeko.“
Zatečen i iznenađen, pomalo smeten, u dva koraka on je bio pored svoje životne saputnice. S radošću je zurio u stare, nabrekle grudi kao u Božije čudo ili prije Božiji dar, jer tako nešto ni čuo, ni vidio nije u svom životu.
„E poslije sam dojila svoju bijaču bar još tri, četiri godine“, pričala nam je mnogo puta majka.
„Kod ovaca, oko podneva, Sika bi mi donijela veliki komad hljeba namazan kajmakom ili pekmezom. Ja bih to odozgo polizala, a hljeb stavila na veliki crni mravinjak, a Sika bi sjela i ja bih se dobro naposala.“
Eto, dakle, izvora nevjerovatne snage i vitalnosti moje majke do duboke starosti. Radila je do svoje osamdesete.
Bilježim i prelijepu, bajkovitu, njenu priču o djedovom krilatom konju Đogatu, koliko nestvarnu, toliko divnu. S jeseni bi ga djed ostavljao na sigurno mjesto u planini. „Sigurno s vilama“, zamišljala sam ja, jer sam mnogo voljela svijet bajki.
Poslije par mjeseci, jednog mrzlog zimskog predvečerja, tužan, ili možda osamljen, djed uzdahne, više za sebe nego što se ženi obraća: „Mili Bože, đe li je sad moj Đogat?“
Ni sekunda, dvije, a na mrazom išaran prozor kuće začu se kucanje, a potom radosno i zvonko hrzanje. To se stari, dobri vilenjak, tako sam ga ja zamišljala, javlja svom nerazdvojnom drugu. Naravno, djedovoj radosti nigdje kraja, grljenje konja s beskrajnom toplinom, pa njegov povratak u neznano.
„U svijet mašte, vila i bajki“, uvijek sam ja ćutke zaključivala i zamišljala veliku, suru, tamnozelenu crnogorsku planinu, strašnu i divnu istovremeno. Ali, svojoj majci nakon te priče nikad nisam izrazila sumnju u postojanje djedovog krilatog konja. I vjerovala sam tad u djetinjstvu, zaista.
Ove noći, s četvrtka na petak, mislim pred zoru, sanjam našu kuću u Prijepolju. U bašči sam, a ona zelena, bujna. Nasađeno, kao i uvijek povrće, ali i dosta cvijeća. Pažnju mi privlači donji dio bašče, između nas i Danice. Uzak komad, nije naš i saznajem da je baščica Omerage Hadžalića, a u bašči vanredno lijepo cvijeće. Takvog nisam vidjela. Posebno raskošan cvijet tipa ruže, ali vrlo velikih roze, baršunastih latica koje rastu direktno iz zemlje. Ovakvu ljepotu i miris još nisam vidjela. Okrećem se svojoj bašči, čak malo postiđena i tad začujem s prozora majčin glas: „I naša bašča je lijepa, sinko, pogledaj te ljiljane i ruže.“
Ja se osvrćem, gledam ih, lijepi su i budim se. Možda malo sjetna što se san završio, što majku nisam ljepše i jasnije vidjela, ali ispunjena toplinom koju mi je usadila za čitav život. I evo, ta toplina struji u moje snove, čini ih lijepim i čuva, jasne kao kristal, moje uspomene na djetinjstvo, mladost i sve ostale godine. E zato sam sretna!
A možda mi se, razmišlja praktični dio mog mozga, ovim snom i njegovom ljepotom majka zahvalila za proučeni Jasin. Ko zna?! Možda je i tako.
Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić
akos.ba
