Sinonim humanizma i etike: Sjećanje na dr. Silvu Rizvanbegović
Ovo sjećanje na Silvu Rizvanbegović neću početi kao sjećanje na ljekara, humanistu, već kao školsku drugaricu iz Druge gimnazije, gimnazije „Ognjen Prica“ kako se zvala te davne 1962. godine. Te godine zajedno smo, bez prijemnog ispita, upisani u prvi razred ove prestižne škole. Bilo nas je šest ili sedam razreda, danas nisam siguran koliko. Sa nama su bili i Edin Numankadić, Kemal Monteno, Vlado Borovčanin, Mufid Lazović, Gordana Magaš i još mnogi.
Gimnazijski dani brzo prođu, a svako od nas opredijeli se za neko zanimanje. Silva, Mufid i ja opredijelili smo se za studij medicine i počeli pripremu za humani poziv doktora. Uspješni smo bili na prijemnom ispitu te 1967. godine, kao i narednih godina studiranja. Svaka nova godina i položeni ispit profilirali su nas za naše buduće zanimanje. Tako je i Silva nakon pripravničkog staža odabrala urgentnu medicinu, Mufid traumatologiju, a ja zarazne bolesti. Imali smo još jednog kolegu, Dragana Kalinića koji je odabrao grudnu hirurgiju.
Svi mi bismo, vjerovatno, zajedno dočekali penzionerske dane da nas 1992. fašizam i agresija nisu u tome prekinuli.
Opširnije na portalu Al Jazeere.
