Sihir i zavist: Moć sihira ili podrška šejtana?
Ona osoba kojoj se sihir pravi, ona je pod njenim utjecajem, dok onaj koji to pripravlja ne vidi nikakvu promjenu, jer stvari, u suštini, ostaju nepromijenjene. Da je kojim slučajem Musaov štap bio običan, a ne mudžiza, čarobnjaci bi bili prvi koji bi to uočili, jer njihove su oči bile, u svojoj prirodnoj, zbiljskoj, naravi, neopčinjene. Međutim, oni su odmah uočili njegovu čudesnu narav, koja nije plod sihira, već djelo Stvoritelja.
Dakle, pod uticajem sihira čovjeku se pričinjava neka pojava realnom, i u njegovu se dušu useljavaju strah, zebnja i uznemirenost. On postaje u potpunosti potčinjen željama čarobnjaka i njegovom uticaju. Stoga je potrebno da obratimo pažnju na Riječi Uzvišenog:
…i jako ih prestrašiše. ..
u sljedećem ajetu:
“…oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše.” (EI-E’raf, 116)
Možda nam je poznato da čarobnjaci pokušavaju na sve načine, koristeći različita sredstva, poput mrtvačke glave i zastrašujućih glasova, unijeti strah u srca ljudi kojima pripremaju sihir. Ova je metoda psihološke naravi, kako bi žrtvu što više uplašila, pa ona, čim vidi pojave koje joj se pod utjecajem sihira čine stvarnim, bude na smrt preplašena.
Upravo zahvaljujući ovolikome stepenu straha, čarobnjak uspijeva u svojim namjerama, primoravajući svoju žrtvu da radi sve što on želi. Njegova volja postaje omčom oko vrata uplašenog čovjeka, koji ne uspijeva naći izlaz iz te situacije.
Moć sihira ili podrška šejtana
Da li se sihir realizira isključivo planom i aktivnošću onoga ko se bavi tim poslom ili je, ipak, u pitanju pomoć i podrška šejtana?
Nedvojbeno je utvrđeno da je sihir pod direktnim utjecajem šejtanskog djelovanja, i da su oni idejni učitelji i prenosioci tog fenomena, nakon što su dvojica meleka, Harut i Marut, u drevnom Babilonu, ljude poučili toj praksi. Uzvišeni Allah obavještava nas u Kur’anu da su šejtani sihir iskoristili na polju svog djelovanja u zavođenju ljudi, jer on upravo to u sebi i sadrži: zavođenje i nevjerovanje.
Općenito, cilj šejtana jeste da čovjeka zavede, odvrati ga od plana života, koji Bog propisuje, i svoje ideje nevjere i zablude proširi među ljudima. S obzirom na činjenicu da je on neprijatelj čovjeku i da mu želi nanijeti zlo i bol, onda su nam savim jasni njegovi postupci i namjere. A Allah u časnom Kur’anu poručuje:
“A Sulejman nije bio nevjernik ‘ šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini… “ (EI-Bekara, 102)
U ovom ajetu nam Allah kazuje da šejtani ljude podučavaju sihiru, a to znači da je njihova uloga u pogledu realizacije sihira golema. Da bi se neko nazvao učiteljem i stručnjakom u nekoj oblasti potrebno je da tu oblast savršeno dobro poznaje, perfektno rješava sve poslove u domenu te oblasti, i u stanju je biti instruktorom drugima poučavajući ih kako se to radi. Tako, naprimjer, svaki učitelj mora biti u potpunosti upoznat s materijom koju predaje svojim učenicima, jer u protivnom on to ne bi mogao raditi i biti nazvan učiteljem.
Šejtani mogu imati različite likove
S obzirom na formu i oblik, koje ga izdvajaju u odnosu na čovjeka, šejtan je u stanju djelovati na polju sihira u saradnji s onim ko se, od ljudi, tim poslom bavi. Pitamo se kako je to moguće? Uzvišeni je stvorio šejtana od vatre, što mu pruža mogućnost pretvaranja u različite forme i oblike.
Čovjek pak niti zna niti može to učiniti. On nije u prilici ni vidjeti šejtana, osim ako se ne pretvori u nešto pojavno, što on svojim osjetilima može prepoznati. U njegovom izvornom obliku, šejtana čovjek nije u stanju vidjeti, zato što to nadmašuje domen ljudskog znanja i mogućnosti. Čovjeku to polazi za rukom samo onda kada šejtan svoj izvorni oblik zamijeni ljudskim ili životinjskim, pa to onda ulazi u domen i pravila svijeta u kojem čovjek živi, djeluje i funkcionira. A kada se to dogodi, onda za šejtana važe pravila i norme koje se primjenjuju na ono ili onoga u što se pretvorio.
Tako naprimjer, ako uzme oblik čovjeka, pa pri tome bude pogođen vatrenim oružjem, bit će u istom trenutku ubijen.
Šejtanu je poznato da ukoliko bude prepoznat u ovakvom obliku, to ga izlaže mogućnosti da bude ubijen, te se zato samo veoma kratko zadržava u tom pojavnom obliku. Takav se slučaj bilježi u životu Božijeg poslanika, Muhammeda, a.s., kome se u džamiji prikazao šejtan u liku čovjeka, pa ga je on uhvatio i krenuo da ga sveže za džamijski stup, ali je odustao od te nakane, prisjećajući se dove koju je Sulejman, a.s., uputio Uzvišenome Allahu. U toj dovi on je tražio da mu Stvoritelj daruje vlast koju do tada nikome nije darovao, a o čemu nas Kur’an izvještava:
“Gospodaru moj”, rekao je, “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!” (Sa’d, 35)
U djelima koja bilježe životopis Muhammeda, a.s., navodi se da je on rekao:
Jučer, dok sam obavljao namaz, jedan šejtan je navalio na mene s namjerom da me omete u namazu. Uspio sam ga ščepati i namjeravao sam ga zakačiti za stup džamije, kako biste ga svi vidjeli, ali sam se prisjetio dove moga brata, poslanika Sulejmana u kojoj je molio Uzvišenog: “Gospodaru moj, daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti, uistinu, bogato daruješ!” Zato sam ga samo otjerao, i otišao je osramoćen i jadan.
Zakon pretvaranja
Prema onome što smo naveli, i džini mogu mijenjati svoj izvorni oblik, te se pojaviti u liku čovjeka, ali u tom slučaju i na njih se primjenjuju mjerila i kriteriji ljudskog, pojavnog svijeta. To znači da je čovjek u mogućnosti uhvatiti ih i ubiti, jer se u tom slučaju na njih primjenjuje isti onaj zakon koji se odnosi i na svijet ljudi. Vidjeli smo u slučaju Božijeg Poslanika i njegovog susreta sa džinom da je to moguće. A također nam je rečeno da period u kojem se ta nevidljiva stvorenja pojavljuju u našem vidljivom svijetu vrlo kratko traje, a što je, opet, izraz Božije milosti prema nama.
Pa i činjenica da ova stvorenja moraju potpasti pod sistem i zakon onih stvorenja u koja se pretvaraju pokazuje koliko u tome ima milosti i dobra za nas, jer bi se u protivnom naš život pretvorio u pakao na zemlji. Da Bog nije uspostavio takav zakon, mi bismo bili žrtve stalnog opakog djelovanja tih nevidljivih, zlih sila.
Kraljica Sabe i džin
Govoreći o temi sihira, zaključili smo da ljudi za realizaciju nekih njenih oblika koriste asistenciju šejtana, jer su to, s obzirom na strukturu svoga bića, mnogo pokretljivija, brža i snažnija stvorenja od čovjeka. S obzirom da je čovjek stvoren od zemlje, on, za razliku od šejtana, nije u stanju, primjerice, proći kroz zid.
Da bismo približili našem poimanju ovu pojavu, navest ćemo kao primjer jabuku, čija je struktura zemlja, a koju ćemo staviti iza zida, pa nećemo uopće osjetiti njeno postojanje na tom mjestu. Zašto? Zato jer njena struktura stoji kao prepreka da bismo dokučili da je ona tu. Dočim, ako bismo na mjestu gdje smo stavili jabuku zapalili vatru i sjeli pored zida, poslije kratkog vremena osjetili bismo kako toplina prodire kroz zid i dolazi do našeg tijela. To je stoga što je vatra mnogo prozirnija i propustljivija od zemlje.
Kada je Sulejman, a.s., zatražio da mu se donese prijestolje kraljice od Sabe, u njegovom društvu bilo je i ljudi i džina. Niko od ljudi nije se usudio preuzeti na sebe izvršenje tog zadatka. Oni su znali da to shodno zakonu koji vrijedi za ljude nisu u stanju učiniti. Međutim, Ifrit, jedan od snažnih džina, preuzeo je na sebe ovaj izazov, a o tome nas Kur’an obavještava:
“O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?”
“Ja ću ti ga donijeti”, reče Ifrit, jedan od džina,
“prije nego s ove sjednice svoje ustaneš. ..” (En-Neml, 38-39)
Ovaj se razgovor vodi u trenutku dok kraljica od Sabe napušta svoju prijestonicu i upućuje se na put, upravo prema Sulejmanu, a.s. To znači da je putovanje onako kako ljudi mogu putovati počelo, jer će se Belkisa, kao kraljica, poslužiti najprestižnijim prijevoznim sredstvima njenog vremena da bi doputovala. Ona, na kraju, posjeduje sve pretpostavke: veliku snagu, moć i ugled, jer se radi o kraljici jedne zemlje i naroda. A jedan narod, za koji se može reći da je moćan i snažan, sigurno je priskrbio sebi najbolja sredstva i oružja toga vremena da bi imao reputaciju i ugled u svijetu. Narodi u dekadentnom stanju nemaju snagu, moć i reputaciju u svijetu, već se smatraju slabim i odbačenim. Kraljica od Sabe i njen narod spadali su u skupinu jakih, moćnih i uglednih naroda, što potvrđuje podatak da je nakon dolaska Sulejmanovog pisma, koje joj je uručio Hudhud, okupila svoje ministre, savjetnike i vojne zapovjednike, kako bi s njima razmotrila novonastalu situaciju. O tome njihovom razgovoru upoznaje nas časni Kur’an:
‘”O velikaši”, reče ona, “savjetujte mi šta trebam u ovom slučaju uraditi, ja bez vas ništa neću odlučiti!”
“Mi smo vrlo jaki i hrabri”, rekoše oni, “a ti se pitaš, pa, gledaj šta ćeš narediti!” (En-Neml, 32-33)
Jasno je da se radi o moćnoj kraljici, koja koristi najbolja, najbrža i najudobnija prijevozna sredstva da bi stigla što prije do Sulejmana. Svejedno je da li se radilo o najboljim i najbržim konjima, kao najboljem sredstvu toga vremena, ili nečemu drugome. A sada pogledajmo: jedan džin ima zadatak da u tom kratkom roku stigne do njene prijestonice, uzme njen prijesto, i stigne Sulejmanu, prije nego što ona koja je već u putu sa svojom pratnjom dođe.
Pretpostavimo da je ona već prevalila pola puta, ili jednu njegovu trećinu, a džin tek treba krenuti, stići na njen dvor, i vratiti se s njenim prijestoljem prije njenog dolaska. Onda njegova brzina mora biti makar pet puta veća od njene brzine kako bi uspio izvršiti postavljeni zadatak. Iz ovog događaja saznajemo da je brzina džina mnogo veća u odnosu na brzinu ljudi, i da oni mogu u vrlo kratkom vremenskom periodu prevaliti ogromne razdaljine.