Sihir i zavist: Brojne su snage u svemiru
U kosmosu postoje znakovi
Obratimo pažnju na svemir, u kojem, svaki dan, otkrivamo nove planete, pa se pritom zapitajmo: da li te planete bilježe svoju egzistenciju od trenutka njihovog otkrivanja ili su one prisutne od kada je stvoren svijet i sve što je u njemu? Također, da li prirodna bogatstva koja krije zemlja u sebi, poput nafte, željeza, različitih vrsta minerala, bilježe svoje postojanje samo od trenutka njihovog pronalaska?
Ili smo, ipak, ispustili iz vida činjenicu o kojoj Kur’an govori, a koja ukazuje na postojanje neotkrivenog blaga u utrobi Zemlje:
Njegovo je što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom! (Ta-Ha, 6)
Naša je dužnost bila da obratimo pažnju na ove Allahove riječi, a one nas upućuju na traženje Njegovih skrivenih blagodati pod zemljom.
Dakle, da stvar pojednostavimo, svi potencijali koje univerzum posjeduje stvoreni su na dan stvaranja svijeta, ali ih je Uzvišeni Allah ljudima učinio nepoznatim sve do trenutka kada je čovječanstvo bilo spremno da ih upotrijebi na svom kulturno-civilizacijskom putu razvoja i progresa.
Zračni omotač nije napravio čovjek, niti je bilo što dodao u njega. Uzvišeni Allah uredio ga je tako da je putem njega moguće prenositi glas iz nekog mjesta na Zemlji u drugo koje je na ogromnoj udaljenosti od prvoga. Postalo je moguće da se glas čovjeka, koji govori u bilo kojem mjestu na planeti, prenese, tako da to čitav svijet čuje.
Kada je u pitanju korištenje zračnog omotača, čovjek je u prilici učiniti i mnogo više od toga, te se spušta na Mjesec, a mi direktno pratimo taj događaj putem malih ekrana iz svojih kuća. Upravo zahvaljujući ovome omotaču, čovjek je u prilici putovati avionom u sve krajeve svijeta.
Spoznaja postojanja
Na temelju kazanog, jasno je u potpunosti da niko nije u stanju dodati bilo što kada je u pitanju Zemljin omotač, ali je i očita činjenica da brojne pojave koje mi tek sada otkrivamo imaju svoj dugi životni vijek i da su prisutne otkad egzistira i svijet. Upravo u tu kategoriju možemo svrstati sva naučna otkrića kojima smo svjedoci. Međutim, nauka ne kreira neke nove ostvari, ona u suštini samo otkriva neke detalje vezane za ovaj univerzum, a koji su nama bili nepoznati.
I svako otkriće ima svoj “datum rođenja”, pa kada dođe, po Božijoj volji, taj trenutak, ukazuje se stvorenjima, taj novi detalj i pojava koji su mu do tada bili nepoznati. Ukoliko neki istraživač bude na putu traganja za nekim detaljem, onda Uzvišeni tom čovjeku daruje mogućnost da to prvi otkrije. A ukoliko pak i ne bude ove podudarnosti, onda se otkriće desi putem onoga što mi nazivamo “slučajnost”. Ali u univerzumu ne postoji slučajnost, jer se sve događa Božijom odlukom i Njegovim znanjem.
Sve tajne univerzuma, i sve pojave koje se u njemu dešavaju, bile one velike ili male, dešavaju se Allahovom odlukom i uz Njegovo znanje. Pogledaj sljedeće riječi Uzvišenog:
U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi. (El- En’am, 59)
A želimo li pak da nam slika bude potpunija i jasnija, onda se prisjetimo riječi Uzvišenog u sljedećem ajetu:
A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće! (Et- Tekvir, 29)
Ovim je ajetom naglašen jedan opći stav, kojim se potcrtava sveukupna Božija volja i htijenje da se bilo što dogodi. Pa tako nijedan događaj u bilo kojem obliku i formi, ne može se desiti bez Božijeg znanja. I tek onda, kada se podudari Božija volja s ljudskim htijenjem i željom, neka se pojava može realizirati, dok u protivnom, to nikako nije moguće.
Dakle, sve što je u univerzumu podliježe toj, ničim ograničenoj, Božijoj moći i htijenju, pa zato ne postoji nešto što bismo mogli imenovati slučajnošću. Svi događaji su u Božijem znanju bili prisutni i prije nego što su se dogodili, ili čak prije nego što je ovaj svijet uopće stvoren. Štaviše, svi događaji do Sudnjeg dana, i poslije njega, ne promiču Njegovome neograničenome znanju.
Brojne su snage u svemiru
Navodeći prethodne primjere, utvrdili smo da pojave u univerzumu koje mi ne opažamo, ipak, postoje i da obavljaju funkciju koja im je određena u njemu. Kada nas Uzvišeni obavještava o nevidljivom svijetu, navodeći nam primjer meleka, mi trebamo biti istinski uvjereni da ta stvorenja i postoje, iako ih ne opažamo. Kako drugačije da postupimo, kada nam je On predočio toliko neoborivih dokaza u prilog tome. Mi ne smijemo prihvatiti kriterij po kojem isključivo osjetilne, vidljive pojave egzistiraju. Meleki u univerzumu predstavljaju snage dobra, oni izvršavaju perfektno sve zadatke koji im se stavljaju u obavezu, a da ih, pritom, mi nismo u stanju vidjeti. Upravo to Uzvišeni potvrđuje riječima:
…koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi, izvršiti. (Et-Tahrim, 6)
Pored meleka, međutim, postoje i druge snage, koje žele naškoditi čovjeku, a koje mi nismo u prilici primijetiti. Allah nas je pokazujući Svoju neizmjernu milost prema nama, obavijestio o tim snagama i poučio metodama zaštite od njih. U ove zle snage ubrajamo šejtane, a oni su nepokorni džini, o čemu nas obavještava Allah u Kur’anu. On navodi da postoje pored ovih nepokornih i bezvjernih džina i oni koji vjeruju i pokoravaju se Njemu Uzvišenome.
A među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih. (El- Džinn, 11)
Šejtani su prema tome skupina koja nastoji nanijeti zlo i štetu čovjeku. Oni ga odvraćaju od prakticiranja dobra i pokušavaju ga naputiti na ono što mu štetu, a ne korist donosi. Allah ih je stvorio od vatre, dok je čovjeka stvorio od zemlje, a nama je dobro poznato da je zemlja po svojoj strukturi mnogo teža i neprovidna je. S obzirom na predispozicije strukture, šejtani posjeduju mnogo veću snagu i moć od čovjeka, a to im u isto vrijeme daje mogućnost da nas vide, dok mi njih ne vidimo. Na tu činjenicu upozorava nas Allah, dž.š., u sljedećem ajetu:
On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. (El- E’raf, 27)
Pa dok je god situacija takva, mi ne možemo bez Objave imati informacije o svijetu džina i njihovom djelovanju. A da nam Allah nije ukazao Svoju milost i poučio kako da se zaštitimo od tih opasnih stvorenja, kako bismo se mogli uopće sačuvati od njih?
On, Uzvišen neka je, želi otkloniti strah od nas, i sačuvati nas od štetnog utjecaja ovih nevidljivih snaga, pa nam poručuje da nas čuva i pazi na nas. On nijednog trenutka nije odsutan od zbivanja u univerzumu, i Njemu ništa ne promiče. On vječno bdije nad svim što se dešava u univerzumu, i onim što je u njemu stvorio.
Allah je, nema drugog boga osim Njega, Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! (EI-Bekara, 235)
Potom Allah želi da još smirenosti unese u naša srca, kazujući nam da nijedno stvorenje, ni na nebesima ni na Zemlji, ne može izaći iz okvira i pravila koje je On uspostavio, i kojima se mora povinovati u svakom trenutku. Ovim Uzvišeni želi otkloniti i najmanju sumnju u pogledu mogućnosti da bilo koje stvorenje učini nešto bez Allahove dozvole, znanja i kontrole. Tako, On naglašava tu dimenziju Njegove apsolutne vlasti:
Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! (EI-Bekara, 235)
Iako je ovim u ljudska srca unio veliki stepen smirenosti, On želi to opet još više naglasiti, isključujući i pomisao da će se neko na Sudnjem danu, bez Njegovog odobrenja, imati pravo zauzimati za nekoga, ili da će neko od stvorenja i za jedan djelić sekunde izbjeći znanju Njegovome. Njegovome znanju ne promiče ništa ni na nebesima ni na Zemlji:
Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi. (EI-Bekara, 235)
Allahova pažnja
Allah želi čovjeka upoznati s činjenicom da je on neprestano predmet pažnje i brige svoga Gospodara. Pa, dok god je čovjek pokoran Allahu i od Njega traži podršku, makar nekada i ne bio u stanju pružiti sebi zaštitu, kao što je to slučaj u snu, on ne treba brinuti, jer je Allah uvijek njegov čuvar i zaštitnik. A Njega Uzvišenog
…ne obuzima ni drijemež ni san. (El-Bekara, 235)
Zato čovjek može mirno spavati, jer Allah uvijek bdije, a Njegova su mu snaga i moć dovoljna garancija da se ne treba ničega plašiti. Kao što nas je Allah upoznao s postojanjem nevidljivih sila u univerzumu: šejtana, naprimjer, koje ne možemo vidjeti, dok oni nas mogu, tako nas je upoznao i s drugim skrivenim fenomenima, a to su sihir i zavist. Da nam je kojim slučajem Uzvišeni uskratio informacije vezane za ove fenomene, mi ne bismo o njima mogli znati ništa.
Međutim, Uzvišeni nas je upoznao s tim pojavama i poučio nas ispravnim metodama zaštite i čuvanja od ovih zlih, nevidljivih sila. Imali smo priliku upoznati se, kroz naš dosadašnji govor, s materijalnim dokazima koji potvrđuju postojanje nekih pojava, iako su one nevidljive.
Isto tako, utvrdili smo da je Allah, dž.š., uspostavio pravila i principe za sva stvorenja u univerzumu, naglašavajući da nijedna vrsta nema pravo osjećati se nadmoćnom i boljom od druge, zato što joj je data neka veća sposobnost u odnosu na drugu vrstu. Nijedno stvorenje nema pravo ispoljavati oholost i superiornost u odnosu na drugo stvorenje, jer to nije put kojim je zadovoljan Uzvišeni Bog. U svijetu, On je uspostavio poredak, koji dozvoljava i onome čovjeku na dnu društvene ljestvice da stavi pod svoju kontrolu i interes onoga koji se nalazi na najvišoj društvenoj ljestvici.
A Iblis, kada je ispoljio nepokornost prema Allahu, pozvao se na osobenost načina na koji je stvoren, želeći se na taj način uzdići iznad htijenja Uzvišenog. Onda kada je Allah, dž.š., zatražio od njega da učini sedždu Ademu, on je, kako stoji u Kur’anu, kazao:
"Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače" – odgovori on. (El- E’raf, 12)
U drugom ajetu stoji da je Iblis kazao i:
"Zar da se poklonim onome koga si ti od ilovače stvorio." (El-Isra, 61)
Dakle, Iblis je pokušao, pozivajući se na materiju od koje je stvoren, napraviti poređenje između sebe i čovjeka, naglašavajući da je ona bolja negoli ona od koje je stvoren čovjek, jer je to vatra, dok je kod čovjeka to samo zemlja. Ali, on je zaboravio da svu svoju snagu i kvalitet strukture crpi od Allaha Uzvišenog, a ne od sebe samoga. Zato se trebao povinovati Allahovim naredbama i ispoštovati ih, kao što se povinovao Njegovoj volji prilikom stvaranja njegovog oblika i izgleda. Od čega god da je stvoren Iblis, to nije smjelo kod njega proizvesti osjećaj da je on zaslužan za to stvaranje. Upravo je radi toga postao nevjernik i odbacio naredbu Onoga koji naređuje.
Nažalost, stvorenje se osjeti neovisnim u odnosu na Darivatelja kada osjeti ljepotu blagodati koja mu je darovana. Ono tada misli da je svojim osobnim snagama i ličnošću došlo do tih blagodati, zaboravljajući na Stvoritelja, i ispoljavajući neposlušnost prema Njemu. Ono se okreće protiv Onoga koji mu je blagodati darovao, upravo onako kako je postupio Karun:
Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim. (El-Kasas, 78)
On je zaboravio da je znanje koje posjeduje od Allaha Uzvišenoga. Ta (ne)spoznaja trebala mu je biti dodatni motiv u iskazivanju zahvale Allahu i izvršavanju Njegovih naredbi. Nakon što smo apsolvirali govor o navedenoj temi, potrebno je dati odgovore na nekoliko pitanja: Šta je to sihir? Ko su ti koji se njime bave? Kakav je utjecaj sihira na čovjeka? Zašto je Allah, dž.š., poslao onu dvojicu meleka da ljude pouče sihiru (magiji)?
Nastavlja se, ako Bog da.
