Sihir i dominacija na dunjaluku: Koliko šejtan zna o svijetu gajba?
Koliko šejtan zna o svijetu gajba
Nakon što nas je Uzvišeni upoznao s činjenicom da su šejtani ti koji svojim sljedbenicima na zemlji došaptavaju neke informacije, i upozorio nas da ni u kojem slučaju ne prihvatamo njihovo zavođenje, pitamo se šta je sadržaj tog šejtanskog govora? U prošlosti su oni prisluškivali ono što je Uzvišeni melekima stavljao u zadatak, a radilo se o različitim zaduženjima u kosmosu. Šejtani su imali svoje zauzete pozicije i busije u kosmosu, odakle su mogli pratiti te Božije naredbe, pa ih brže-bolje dostavljali čarobnjacima i predskazivačima sudbine, svojim saradnicima na zemlji, dodajući tim riječima svoje laži i izmišljotine.
Dakle, u njihovom je govoru tada bilo ono što ljude poziva u nevjeru i griješenje, umjesto iskazivanja pokornosti Allahu Uzvišenome. A oni ljudi koji bi išli u posjetu tim čarobnjacima i astrolozima bili bi obavješteni o tome šta će im se desiti u budućnosti, obmanuti njihovim tvrdnjama da oni uistinu posjeduju sve informacije i sve znanje. Pa ako bi im ljudi povjerovali, otvorili bi sebi put u nevjerovanje. Čarobnjaci izmišljaju laži na Allaha, pozivajući se na ono što su oni sami pripisali u tekst Božije riječi, a to odgovara njihovim željama i planovima u pogledu zavođenja ljudi. Međutim, kada je počelo poslanstvo Muhammeda, a.s., Uzvišeni je Allah oduzeo šejtanima svaku mogućnost da prisluškuju ono što se objavljuje. Dakle, šejtani se ne mogu miješati u Allahov zakon. Njihov svaki prodor u blizinu prostora gdje Bog melekima obznanjuje Svoju objavu, rezultirao bi udarom plamena po njima. Evo šta nam o tome, u suri El-Džinn Uzvišeni kazuje:
"l mi smo nastojali da nebo dotaknemo i utvrdili smo da je moćnih čuvara i zvijezda padalka puno; i sjedeli smo okolo njega po busijama da bismo što čuli, ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići." (EI-Džinn, 8-9)
Iz ajeta je jasno da su pokušaji šejtana ostali uzaludni, jer je AUah sačuvao u potpunosti taj prostor melekima čuvarima, čimeje otklonjena svaka mogućnost da bise u Njegovim riječima moglo što šejtansko umiješati, i da bi oni mogli naškoditi vjeri koju On obznanjuje ljudima. Sulejman, a.s., jeste jedini čovjek na svijetu koji je imao, uz Božiju pomoć, pod svojom punom kontrolom džine i šejtane. Bio je u stanju sakupiti sve njihove knjige i zapise koje stavljaju ljudima, i kazniti sve one među njima koji ne izvršavaju njegove zapovijedi. On je molio Boga da mu, pored dara poslaničke misije, daruje i toliko veliku vlast koju niko prije i poslije njega neće imati.
"Gospodaru moj", rekao je, "oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!"
l Mi smo dali da mu služe: vjetar’ koji je prema zapovijedi njegovoj blago puhao onamo kuda je on htio – i šejtani, sve graditelji i gnjurci." (Sa’d, 35-38)
Iz ovog ajeta saznajemo o velikoj vlasti i carstvu koje je posjedovao poslanik Sulejman, a posebno je zanimljivo to da su, između ostalih, među njegovim podanicima bili i šejtani, koji su poslušno izgradili brojne, velike građevine u njegovom vremenu. Oni su obavljali i najteže poslove, koji nadmašuju ljudske mogućnosti, ali i poslove ronjenja i istraživanja u moru, odakle su mu donosili ukrase, nakit i brojne druge, vrijedne, stvari. Jedna skupina šejtana koje je držao pod svojom kontrolom radila je čitavo vrijeme pod okovima, jer su se bili pobunili protiv njegove vlasti, pa ih je on, uz pomoć Božiju, savladao i držao okovane.
Sulejman – vjerovjesnik i vladar
Nije nimalo čudno u slučaju poslanika Sulejmana da u isto vrijeme bude i vjerovjesnik i moćni vladar, jer je Svemogući Bog i poslaniku Muhammedu ponudio mogućnost izbora, između statusa vjerovjesnika kao običnog, skromnog čovjeka, i vjerovjesnika koji će imati veliku vlast i carstvo. On je izabrao ovo drugo, jer je to kod Boga vrednije i prihvatljivije.
U Sulejmanovo vrijeme šejtani su bili korišteni kao snaga koja uz pomoć sihira nanosi ljudima neprijatnosti, pa je on, saznavši za taj problem, sakupio sve knjige iz te oblasti i zakopao ih u zemlju kako bi otklonio od ljudi ovu potencijalnu opasnost. Navodi se da je on te knjige pokopao pod svojim prijestoljem. Nakon Sulejmanovog preseljenja na ahiret, šejtani su, znajući šta se zbilo s njihovim knjigama, uputili neke ljude na njihovo traženje. Šejtani su, čak, Sulejmanovu veliku vlast i kontrolu nad džinima, ljudima i vjetrom objašnjavali njegovim poznavanjem sihira i korištenjem njegove moći u svrhu dominacije nad tim različitim svjetovima.
Štaviše, tvrdili su da će onaj ko dođe u posjed tih knjiga moći čitav kosmos staviti pod svoju kontrolu, a to predstavlja očitu laž i izmišljotinu. Poslanik Sulejman s tim stvarima nije imao nikakve veze. Njemu je Bog upokorio i stavio pod kontrolu te svjetove, dok su šejtani samo željeli obmanuti ljude, da je to djelo magije, pa bi prihvatanje te šejtanske laži značilo negiranje Boga i Njegove moći i prihvatanje vjere u magiju i njenu snagu. Zato se smatra nevjernikom svaki onaj ko povjeruje u snagu sihira i koji prakticira ovaj “zanat”. Sulejman, a.s., nevin je u pogledu optužbi za bavljenje sihirom, jer je kur’anski sud to odbacio.
Sihir i dominacija na dunjaluku
Utvrdili smo u prethodnom tekstu da ogromna vlast koja je data Sulejmanu nije bila rezultat magije, već isključivo Božija blagodat, a to je on cijenio i na tome je neprestano zahvaljivao Uzvišenome. Pored velikog carstva, Sulejman je imao i tu blagodat da razumije govor ptica, mrava, te slavljenje i veličanje Boga od planina.
"l kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: "O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!"
l on se nasmija glasno riječima njegovim i reče: ‘Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!" (En-Neml, 18-19)
Nedvojbeno je jasno iz ajeta da je Sulejman u potpunosti bio svjestan da sve što posjeduje dolazi od Boga, pa je dosljedno zahvaljivao na tome i molio Ga da bude jedan od onih koji će raditi djela od opće koristi. U darovanju ove velike blagodati Sulejmanu, Uzvišeni nam želi prenijeti dvije važne poruke. Prva je ta koja ukazuje na sveobuvatnost Božije vlasti i moći u kosmosu. Rezultat te njegove moći očituje se i u stvaranju nekih vrsta i svjetova, koje svojom strukturom i kvalitetom, nadmašuju sve druge, što, opet, ni u kojem slučaju ne znači da je to plod njihovog djelovanja, već isključivo Božije moći i stvaranja. On, Uzvišeni, može, kada to hoće, da neke vrste izuzetnih sposobnosti i kvaliteta stavi pod kontrolu onih manjih, koje ne posjeduju takve osobine. A ono što je upokorio poslaniku Sulejmanu od blagodati, on kao čovjek to nikako ne bi mogao sebi priuštiti, jer su njegove mogućnosti ograničene. Ovim se želi prenijeti poruka ljudima da je sve što postignu rezultat Allahove pomoći i podrške.
Uzvišeni nam navodi također i primjer onih koji su Sulejmanovi podanici, a posjeduju više znanja od njega samoga. Primjer je i ptica Hudhud, koju nije pronašao na smotri svoje vojske, pa joj je zaprijetio teškom kaznom. Međutim, kada se Hudhud vratio, šta se desilo? On je, kako stoji u Kur’anu, rekao:
"Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest." (En- Neml, 22)
Ovim nam je primjerom Uzvišeni demonstrirao još jednom sveobuhvatnost Svoje moći i snage, navodeći primjer male ptice, Hudhuda, koja, uz pomoć i podršku od Boga, ima više informacija od njenog vladara Sulejmana. A to nije nimalo čudno, ta sve to od Allaha dolazi, i On daruje kome hoće ono što želi. Sulejman, iako veliki vladar, nije mogao proniknuti u ono što je Bog samo Hudhudu darovao. Isti je slučaj i s Musaom, a.s., koji je otišao jednom Božijem robu, iznimnoga znanja, kako bi učio od njega. I o tome nam govori časni Kur’an:
"l nađoše jednoga Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili.
"Mogu li da te pratim", upita ga Musa, "ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?" (El- Kehf, 35-36)
Navodeći ove i slične primjere, Uzvišeni nam želi prenijeti jasnu poruku: neko od Njegovih stvorenja može učiniti nešto tek onda kada mu On daruje svoju pomoć i snagu. Niko od stvorenja, ma koliko Mu bio blizak, ne može imati vlast i dominaciju u kosmosu, bez Njegovog dopuštenja. Apsolutno sva snaga, vlast i moć pripadaju samo Njemu Uzvišenome.
Vlast Sulejmanova i vjerovanje ljudi
Druga važna stvar koju nam Uzvišeni želi predočiti jeste ta da se u činjenici da je On ljudima slao poslanike, kojima su se neki ljudi suprotstavljali, borili se protiv njih i negirali istinitost njihovog poslanja, ogleda mogućnost slobode i izbora. Izbor odbojnog i suprotstavljenog stava nekih ljudi prema poslanicima ne može se tumačiti kao otpor Božijoj volji, već, naprotiv, samo kao sloboda izbora u slijeđenju Božijeg zakona.
Allah, dž.š., slao je ljudima poslanike koj su bili obični ljudi i poslanike koji su bili vladari. Sulejman, a.s., bio je i vjerovjesnik vladar, kome je dato carstvo koje nikad prije i nikad poslije neće biti nikome dato. On, Uzvišeni, dao je pa su se ljudi pokoravali Sulejmanu kao i drugim vladarima, a taj odnos između vladara i podanika temelji se, kao i u svim drugim carstvima, na bazi ljubavi i straha. Bog mu je darovao i mogućnost da kazni i čovjeka i džina, i sve druge koji izađu iz okvira poslušnosti u izvršavanju zadataka. Bilo je onih koji su vjerovali u njegovo poslanstvo iz istinske ljubavi i uvjerenja, ali i onih koji su to iz straha činili.
Zar Sulejman prilikom smotre svoje vojske, vidjevši da nema Hudhuda, nije rekao sljedeće: "Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati?" (En-Neml, 21)
Uzvišeni želi ovdje ukazati na činjenicu dajeOnustanju poslati poslanika kojem će dati snagu, moć i carstvo, što će biti dovoljan razlog da mu se ljudi povinuju i povjeruju, kao što je i u stanju silom ljude primorati da vjeruju.
"Kad bismo htjeli, Mi bismo im s nebajedan znak poslali pred kojim bi oni šije svoje sagnuli." (Eš-Šu’ara, 4)
Na ovaj nam način Bog želi poručiti da je On moćan učiniti da ljudi iz straha pred Njim povjeruju u Njega, ali to nije Njegov cilj. On želi da ljudi vjeru prihvataju dobrovoljno, slobodno, s ljubavlju i željom. On je želio i ovim primjerom pokazati nam svu sveobuhvatnost i apsolutnost Božije volje i moći, jer je Njegova odluka neopoziva, On odlučuje o svemu i u tome ljudi nemaju nikakvog udjela.
Mudrost Njegova htjela je da jednom učini poslanikom običnog skromnog čovjeka, čijem će se pozivu ljudi, iz ljubavi odazivati, a drugi puta učinio je vjerovjesnikom čovjeka kome su se ljudi pokoravali i iz ljubavi i iz straha. On je u stanju uraditi sve, jer je On apsolutan. Ovim, do sada kazanim, došli smo do zaključka, da je Bog magiju na Zemlju kao kušnju spustio, a ona će biti ispitom snage vjere u Njega i istrajnosti na Pravom putu. Saznali smo da je On za ovu misiju izabrao dvojicu meleka, Haruta i Maruta, koji su dosljedno ispunili svoju zadaću, upozorivši ljude na pogubnost bavljenja tim poslom. Naravno, očita je laž i podvala da je Sulejman svoje carstvo i moć postigao koristeći se snagom sihira. Sva je snaga isključivo kod Allaha, a nijedna snaga i moć koju posjeduje neko od Božijih stvorenja ne predstavlja ništa dok mu On ne daruje realizaciju.
Šejtani, tj. džini koji su iskazali odbojnost prema redu koji je Allah, dž.š., uspostavio, nastojali su proniknuti u Božije naredbe date melekima preko kojih se odvija ovozemaljski život i egzistencija. Oni su iskoristili ono što su uspjeli čuti, i prenosili to svojim sljedbenicima među ljudima na Zemlji, čarobnjacima i sihirbazima, kako bi remetili red koji je Allah uspostavio, i širili nevjerovanje umjesto vjere.
Ostalo je da razjasnimo nekoliko važnih pitanja, a to su: kako djelovanje sihira uspijeva rastaviti muža od žene?;
kako se putem sihira ljudima nanosi zlo?;
kako to da su čarobnjaci prvi kojima ova pojava nanosi zlo i nesreću?
Nastavlja se, ako Bog da.
