Selim Jelovac: Nur ramazana

Kandilji u ovoj špilji

kandilji prkose zbilji.

Strmine-bezdan-strava

zov naših dubrava

izgara hava

kob tuče

san huče

imami uče

istinu luče od tuče prkosa.

Kandilji u ovoj špilji

kandilji prkose zbilji.

Nur slazi

kršnoj oazi

blješte namazi.

Tamo na stazi

raspukli šipci

vidici sutra

ibrici jutra-sabaha.

RAMAZAN stiže

molitvu diže-Rahmeta.

MILOSNI Tvoja dobrota

nek driješi čvor grehota.

Nek jača

zov moga daha

zov mog sevdaha.

Kandilji u ovoj špilji

kandilji-prkosim zbilji.

Selim Jelovac

Iz biografije Selima (Ibrahim) Jelovca (1946-2003.)

Ebu Ilham – pjesnik Veležistana

Iako je njegov život bio buran i plodonosan o Selim ef. Jelovcu je jako malo pisano. Ovom prilikom donosimo vam isječke iz biografije koju je pisao njegov kolega sa studija i saradnik na mnogim projektima Muhamed Mrahorović.

Rođen je od oca Ibrahima i majke Teme, 02.09.1946. godine u malom hercegovačkom podveleškom zaseoku Do na padinama planine Velež. Četverogodišnju osnovnu školu završio je 1957. godine u rodnom mjestu, a iste godine upisuje osmogodišnju Gazi Husrev-begovu medresu i završava je 1965. godine

Po završetku srednje škole odlazi na odsluženje vojnog roka, a potom se zapošljava u Odboru Islamske zajednice u Mostaru obavljajući imamsku dužnost u nekoliko hercegovačkih džemata.

Od 1967. do 1972. studira u Iraku na Filozofskom fakultetu Bagdadskog univerziteta, Odsjek teologija-filozofija.

Neposredno po uspješnom okončanju studija kraće vrijeme radi kao imam na području Odbora IZ-e Mostar, a zatim je teško obolio i nekoliko godina ostaje izvan radnih aktivnosti. Jedno kraće vrijeme, nakon poboljšanja zdravlja, radio je kao simultani prevodilac pri Vojnoj akademiji u Zadru.

Godine 1976. počinje raditi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, na čijim poslovima će ga i zadesiti prerana smrt 2003. godine.

U međuvremenu, 02.11.1973. godine stupio je u brak, koji mu je darovao kćerku Firdevsu i sina rahmetli Ilhama, čiji mladi život je prekinula zločinačka granata ispaljena iz Lukavice, u opkoljenom Sarajevu.

Vrijeme početka njegova aktivnog bavljena poezijom nismo mogli utvrditi, ali je evidentno da pjesnički dar za izražavanjem svog unutarnjeg personaliteta u formama stiha nosi u sebi od rođenja, kao genetski kod koji će se početi iskazivati već u srednjoj školi, a njegova umjetnička raskošnost i neslućene mogućnosti u godinama provedenim na studiju u Bagdadu, u dvojakom jezičkom izrazu: arapskom i bosanskom-maternjem.

S kraja 1983. i početkom 1984. Selim ef. i Muhamed Mrahorović, uradili su prijevod, prepjev i izbor metričke forme arapske poezije mevluda Rešada Kadića na zahtjev izdavača iz Kaira i uz saglasnost autora mevluda.

Već u prvoj godini studija, Selimova duša nije mogla skriti nostalgiju za rodnim krajem, planinom Velež, roditeljima i rodbinom. Ni iračko-sirijska pogledom neuhvatljiva pustinja ni visoke planine Anadola nisu mogle ispriječiti se između njegovih nabujalih pjesničkih muza i rodnog kraja i već tada on u rimu i stih sriče svoj nutarnji osjećaj: I pogledi, tebi sežu, Veleži… Dobar dio pjesama nastajao je upravo u periodu Selimovih studija u gradu Haruna ar-Rešida, čuvenog abbasidskog halife i Šeherzadinih Hiljadu i jedne noći.

Selim ef. je pjesnik koji u kulturni život Bošnjaka reinstalira tradiciju islamske poezije, koja je smrću Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića bila gotovo potpuno iščezla, a takav status vjerske poezije uopće, a islamske napose, diktirale su političko-kulturne (ne)prilike u ex-Jugoslaviji. Uz ovu dvojicu, kao treći pjesnički uzor, bar po formi pjesničkog izraza, Selimu je bio Skender Kulenović.

Planina Velež vrlo je često zaokupljala pjesnikovu dušu i onda kada je želio izraziti nostalgiju za rodnim krajem, i pustoš u duši zbog daljine od roditelja i rodbine, i zbog nemogućnosti da pustinjom nadoknadi vrleti Veleži. Za našeg pjesnika Velež ima mističnu snagu poput Sinaja u islamskoj poeziji i u jevrejskoj tradiciji.

I moja duša pobožno sluša Allah Allah

dah munare Veleži. (Minaret Veleži)

Nur-vrela mojih damara

Glas mog Veležistana.

Na sedždi Velež tada

Kibli se pokorno pruža

Poetski rad Selima Jelovca publiciran je u dvije zbirke pjesama pod naslovima “Salavat Veležistana” i “Selam Veležistana”, a od neobjavljenih pjesama, mogla bi se prirediti i treća knjiga koja bi i svojim naslovom korelirala prvim dvjema i kompletirala trilogiju njegove poezije. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu su stradali mnogi njegovi rukopisi stručnih tekstova.

Osim u poeziji, kao primarnim književnim interesiranjem, Jelovac se potvrđivao kao dobar poznavalac šerijatskog prava, islamske teologije, djela Rumija, Gazalija i poezije Junus Emrea, Hajjama, Sadija Širazija, Hafiza. Uvidom u njegovu književnu rukopisnu ostavštinu utvrdili smo određen broj tekstova publiciranih u časopisima Islamske zajednice i izvan nje (Islamska misao, Muallim, Preporod, Glasnik, Anali GH biblioteke, Kabes, Most) i nekoliko nepubliciranih radova.

Značajniji intelektualni rad Jelovac je ostvario na planu prevodilaštva. U okviru izdavačkih projekata IC El-Kalem njegov prijevod knjige egipatskog modernog mislioca Ahmeda Behdžeta “Allah – islamsko poimanje i vjerovanje” doživio je nekoliko izdanja u velikom tiražu. Pored ove

knjige od istoga autora je preveo još dva teksta. Uradio je i prijevod teksta profesora Irfana Abdul-Hamida “Orijentalistika i islam”.

Njegovu rečenicu karakterizira kratka konstrukcija, tečna i lagahna poetska kompozicija, racionalizirana i pravilna upotreba maternjeg književnog jezika, bez tuđica, koje mu narušavaju izvornost. Autorski prozni tekstovi Selima Jelovca vežu poetskim artificijelnim nitima njegovo razmišljanje u misaonu cjelinu, a prijevodi pretaču značenja izvornog teksta slobodnom jezičkom akribijom sukladirajući duhovne specifikume dva različita jezika.

O Selimu Jelovcu je u Preporodu pisao Hadžem Hajdarević u tekstu pod nazivom “Pjesnik moga medresanskog poludjetinjstva – Selim Jelovac” gdje između ostalog piše:

“Kad sam ovih dana ponovo čitao knjigu pjesama “Salavat Veležistana” Selima Jelovca, izašlu 1979. godine u izdanju Udruženja ilmije SRBiH (primjerak je autorov poklon Gazi Husrevbegovoj biblioteci (“Našoj – Gazijinoj biblioteci poklanja od srca autor Selim Jelovac 25. 7. 1979. god.”), još jednom sam se mogao uvjeriti koliko je Selim Jelovac i jezik i poeziju razumijevao kao Božiji dar i sretnu mogućnost da se vlastitim poetskotvornim pregnućem dođe do čistijih spoznanja o Stvaratelju i Čuvaru svijeta i vremena. Bolest mu nažalost nije dala mogućnosti da nešto izrazitije ostvari svoj pjesnički talent.

U prigodnom predgovoru knjige pjesama “Salavat Veležistana” Aziz Kadribegović naročito ističe kako je Selim Jelovac svoje poetskotvorno osjećanje zavičaja (Velež, Podveležje, Hercegovina) povezao s iskrenim osjećanjem vjere u Boga i u Njegovo neprestano stvaranje. Stihovanjem i predanim vjerovanjem nadoknadive su sve životne nevolje i boli: “Ljubav prema zavičaju dobit će svoju pravu, misaono-idejnu zaokruženost tek u ljubavi prema Bogu”, konstatira Aziz Kadribegović, dovodeći poziciju lirskoga subjekta naprema osamnaestoga ajeta kur’anske sure “El-Hadž”: “Zar ne vidiš da Njemu sedždu čini sve što je na nebesima i na Zemlj, i Sunce, i Mjesec i zvijezde, i planine, i stabla, i životinje, i mnogi ljudi…”.

Od Selima Jelovca sam i saznao da je toponim Velež ženskoga a ne muškoga roda. Zato snjegove valja gledati na Veleži a ne na Veležu, zato, kako stoji u Jelovčevoj pjesmi “Minaret Veleži”, lirski se subjekt, u prvoj strofi, ushićuje prizorima zavičajnih pejzaža na način da ih najdirektnije povezuje s unutarnjim prostorima svoga bića: “Minaret / cvijet od nura, / izazov nov / s Veleži…”.

Priredio: Voloder Sanadin

Akos.ba