Seksualno nasilje u izraelskim zatvorima: sistematska politika slamanja Palestinaca

Kršenja prava unutar izraelskih zatvora nisu nova u kontekstu dugotrajnog sukoba, ali ono što je otkriveno od 7. oktobra 2023. godine ukazuje na kvalitativnu promjenu u prirodi tih kršenja, među kojima se seksualno nasilje pojavljuje kao dio ponavljajućeg, široko rasprostranjenog obrasca koji nosi obilježja organizacije i planiranja.

Ova promjena ne ogleda se samo u obimu događaja, već i u njihovoj strukturi, gdje se upotreba tijela kao prostora za kažnjavanje prepliće sa zatvorenim okruženjem pritvora koje omogućava intenziviranje kršenja i njihovu reprodukciju daleko od bilo kakvog stvarnog nadzora, što otvara suštinsko pitanje da li je riječ o pojedinačnim ispadima ili o politici koja se formira unutar šireg sistema.

Od pojedinačnih slučajeva do obrasca

Euro-mediteranski opservatorij za ljudska prava objavio je u prošlu nedjelju, izvještaj pod naslovom “Još jedan genocid iza zidova”, koji nudi početni materijal za razumijevanje ove promjene, jer dokumentuje ponavljajuće obrasce seksualnog nasilja koji uključuju direktno silovanje, napade uz upotrebu alata, prisilno razodijevanje praćeno verbalnim i fizičkim ponižavanjem, uz prisustvo više pripadnika sigurnosnih snaga tokom napada ili njegovo dokumentovanje zvukom i slikom.

Ponavljanje ovih obrazaca kroz odvojena svjedočenja i na različitim mjestima pritvora ne ostavlja ih u okviru pojedinačnih incidenata, već upućuje na njihovo tumačenje kao obrasca proizvedenog unutar institucionalnog okruženja, gdje nasilje postaje praksa koja se može ponavljati, a ne prolazna iznimka.

Unutar sobe za ispitivanje

U jednom od svjedočenja koje je prikupio tim za dokumentovanje, bivši zatvorenik u četrdeset trećoj godini opisuje detalje svog izlaganja ponovljenim seksualnim napadima tokom ispitivanja. Događaj nije bio izoliran trenutak, već niz produženih incidenata isprepletenih premlaćivanjem, snimanjem i ismijavanjem u prisustvu više pripadnika sigurnosnih snaga.

“Wajdi”, koji je proveo cijelu godinu u pritvoru, kaže da je tokom ispitivanja bio izložen direktnom i ponovljenom silovanju od strane vojnika.

Dodao je: “Tokom ispitivanja vezali su me golog za metalni krevet, a jedan od vojnika me pitao koliko sam Izraelki silovao unutar Izraela? Negirao sam da sam uopće ušao u Izrael. Nakon toga me jedan vojnik silovao, osjetio sam jak bol u analnom otvoru i vrištao sam, a svaki put kada bih vrisnuo bio bih pretučen. To je trajalo nekoliko minuta, a vojnici su me snimali i ismijavali, a vojnik me ostavio nakon što je ejakulirao u meni.”

Nastavio je: “Bio sam u ponižavajućem stanju, poželio sam smrt, i imao sam krvarenje. Zatim su kasnije odvezali moje ruke i doveli psa, koji me je također silovao. Istog dana bio sam silovan najmanje još dva puta nakon što su me vezali za krevet, a jedan vojnik je stavio svoj spolni organ u moja usta, zatim je mokrio po meni. Silovanje se ponovilo nakon dva dana od strane trojice vojnika, a bio sam u veoma lošem zdravstvenom i psihičkom stanju.”

Ono što ovo svjedočenje otkriva ne zaustavlja se na samom činu, već se proteže na kontekst u kojem se desilo, gdje se napad pojavljuje kao dio okruženja ispitivanja koje to dopušta i ponovo koristi kao sredstvo pritiska, što jača pretpostavku da ono što se događa nije odstupanje od pravila, već praksa koja se odvija unutar njih.

Šutnja kao dio slike

Jedan od najsloženijih aspekata ovog pitanja jeste ograničenost svjedočenja u odnosu na pretpostavljeni obim kršenja, jer dokumentovanje seksualnog nasilja nailazi na složene prepreke u kojima se prepliću društvena stigma, strah od odmazde i duboki psihološki trag koji ova vrsta zločina ostavlja.

U konzervativnom društvu žrtva postaje nosilac dodatnog društvenog tereta, što mnoge tjera na šutnju i čini ono što se dokumentuje samo uskim dijelom šire, nevidljive stvarnosti. U tom smislu, šutnja nije odsustvo narativa, već direktna posljedica okruženja koje vrši pritisak da se on sakrije.

Psihološko oblikovanje nasilja

Učinak ovih kršenja ne zaustavlja se na tijelu, već se proteže na ono što se može opisati kao psihološko oblikovanje usmjereno na preoblikovanje svijesti žrtve o sebi i svom društvu, gdje se koncepti dostojanstva i privatnosti koriste kao sredstva pritiska kroz usađivanje straha da će otkrivanje predstavljati drugo kršenje.

Na taj način društvo se iz potencijalnog prostora podrške pretvara u dodatni izvor prijetnje, a žrtva se nalazi zarobljena u zatvorenom krugu šutnje, gdje učinak mučenja traje i nakon završetka događaja.

Ciljanje tijela i njegove funkcije

Svjedočenja pokazuju da se napadi na upečatljiv način fokusiraju na reproduktivne organe, što nasilju daje dimenziju koja nadilazi trenutnu povredu i teži ka dugoročnom oštećenju tijela i njegove funkcije, gdje su dokumentovani slučajevi teškog krvarenja, unutrašnjih ruptura i trajnog gubitka reproduktivne sposobnosti ili potrebe za teškim hirurškim intervencijama.

Ovaj obrazac ciljanja ukazuje da cilj nije samo poniženje, već i nanošenje strukturne štete u životu žrtve, što utiče na njegovu fizičku, psihološku i društvenu budućnost.

Za žene i djevojke seksualno nasilje poprima još složenije dimenzije, gdje se napadi prepliću sa stalnim prijetnjama i društvenim okruženjem koje čini otkrivanje još skupljim, a kršenja uključuju prisilno razodijevanje, uznemiravanje i prijetnje silovanjem, sve do stvarnih slučajeva napada.

Uprkos ozbiljnosti ovih događaja, ženska svjedočenja ostaju manje prisutna u dokumentaciji, što odražava obim prepreka koje sprječavaju dolazak ovih narativa u javni prostor.

Nakon mučenja

Psihološki učinak ovih iskustava nije ništa manje težak od fizičke štete, jer medicinska literatura ukazuje da seksualno nasilje predstavlja jedan od glavnih uzroka složenog posttraumatskog stresnog poremećaja, gdje preživjeli žive pod stalnim pritiskom ponovnog proživljavanja događaja, teške depresije, hronične nesanice i psihičkog odvajanja od tijela.

Ovaj učinak se proteže na svakodnevni život, gdje se žrtve suočavaju s poteškoćama u povratku na posao ili obrazovanje i žive u stanju hroničnog straha koji ih gura u izolaciju i ograničava njihovu sposobnost da obnove normalan život.

Zatvoren put ka odgovornosti

Paralelno s tim, odsustvo odgovornosti se ističe kao ključni faktor u razumijevanju nastavka ovih kršenja, jer podaci ukazuju da procenat optužnica u slučajevima kršenja protiv Palestinaca ostaje izuzetno nizak, što odražava strukturni nedostatak u mehanizmima istrage i odgovornosti.

Ova stvarnost ne ukazuje samo na nemar, već sugerira postojanje sistema sposobnog da apsorbira slučajeve i suzi obim odgovornosti, čime se pruža praktična zaštita počiniocima i učvršćuje nekažnjivost.

Između prava i stvarnosti

U svjetlu međunarodnog prava, ove prakse mogu se klasificirati kao zločini mučenja i ratni zločini, a mogu doseći nivo zločina protiv čovječnosti ako se dokaže njihov sistematski i široko rasprostranjen karakter, a u određenim kontekstima mogu potpasti pod djela povezana sa zločinom genocida kada je nasilje povezano s namjerom nanošenja teške fizičke ili psihičke štete određenoj grupi.

Ono što ova svjedočenja i izvještaji otkrivaju ne odnosi se samo na prirodu kršenja, već i na okruženje koje omogućava njihovo dešavanje i nastavak, gdje se nasilje prepliće sa šutnjom, izostaje odvraćanje, a odgovornost ostaje odgođena.

U ovom vakuumu dokumentovanje postaje prvi korak, ali nije dovoljno ako se ne pretvori u pravni put sposoban da prekine ovaj krug i ponovo definiše granice odgovornosti unutar jednog od najzatvorenijih prostora ovog sukoba.

Izvor: palinfo.com

Prijevod i obrada: akos.ba