Šejh Google i fenomen učenja vjere na internetu
Termin „Šejh Google“ općenito se odnosi na površan pristup izučavanju islama, naročito islamskog prava i teologije.
On naravno ne implicira da je opća upotreba interneta u ove svrhe nešto negativno, već upozorava na zamku u koju mnogi padaju čitajući i slušajući o islamu na internetu, a to je izjednačavanje osnova pismenosti sa učenjaštvom. Drugim riječima, jednostavnim guglanjem određenih tema (korištenjem ovog pretraživača kao svog šejha) mnogi sebe počnu smatrati ekspertima i zatim se ponašati tako.
Aspekt koji je zatrovao tako mnogo internetskih lokacija koje govore o islamu je polemika. Čak dosta tekstova samo jednog autora mogu obilovati isključivim napadima na druge validne islamske poglede. Za nekoga ko želi uravnoteženo i nijansirano razumjevanje, takve lokacije je najbolje izbjegavati ili u najboljem slučaju ih uzeti kao povod za pitanje koje ćemo postaviti nekom obrazovanijem. Opasno je da prilikom učenja novih stvari nečiji duboko ukorijenjeni stavovi imaju neograničen uticaj na naše razumjevanje bez vlastitog kritičkog sagledavanja.
Problem isključivosti
Drugi problem kod ovakvih polemičkih egzibicija je činjenica da obično jedna strana pokušava pobijediti drugu u raspravi, dajući sve od sebe da diskredituje tuđe poglede. To je ekskluzivistički pristup. Ovakav pristup neminovno vodi u zatucanost i nemogućnost uvažavanja ili čak saslušavanja stavova drugih. Ovo dalje komplikuje činjenica da se polemike vode na temeljima „pobožnosti“ i pretpostavke da je jedan stav „pobožniji“ od drugog. Ne shvatajući u potpunosti šta bi ovo podrazumjevalo, osoba ne postaje samo netolerantna prema drugačijima, već sebe počne smatrati pobožnijim od ostalih. Sve ovo pomaže stvaranju upaljenog ega koji daje lažni osjećaj da ste samo vi na istini. Ali znanje se ne ogleda u obilju govora, već mudrosti u srcu koja ubija egoizam i netolaranciju.
Ovo bi moglo poslužiti kao koristan parametar razlikovanja iskrene potrage za znanjem od pukog akumuliranja informacija koje služe za hranjenje ega, a ne pomaganju njegovog obuzdavanja. Kada nam se ovo desi trebamo znati da je situacija već postala alarmantna.
Ovo je veoma raširena pojava da ideologije koje se „gutaju“ u cjelini veoma štete nečijem duhovnom i intelektualnom razvoju. Edmund Husserlova teza o ideološkom sljepilu ovdje može biti od koristi, a ona datu pojavu opisuje kao isticanje nečijeg subjektivnog mišljenja do krajnjih granica da bi se odbranio objekat ili fenomen onakav kakvim ga ta osoba vidi, što i jeste glavna odlika fenomenologije. Ovo veoma liči na Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis u kojem moli za sposobnost prepoznavanja istine i slijeđenja iste, kao i prepoznavanja laži i njenog izbjegavanja.
Ispravna i realna percepcija kao takve su dar od Allaha. Pokloni se obično daju onima koji su ih zaslužili, pa stoga osobe koje izučavaju islam trebaju ovo imati na umu. Iako ovo može biti teško, još težim to može učiniti mentalitet grupe koji postoji kod nekih skupina ljudi. Ovo veoma lako odvede do toga da pitanja fikha i akide prestanu biti stvari nauke, već unaprijed projicirani polariteti koji nas određuju. Ne uspjevamo uočiti ovo jer se emotivno vežemo za određenu poziciju, a to mnogo šteti našem učenju i razumijevanju. U ovoj gotovo nepovratnoj fazi uključujemo se u bezumne rasprave braneći svoje pozicije na način koji ubija sav smisao znanja.
Izbjegavati mjesta koja nude parcijalne informacije je lakše reći nego uraditi. Ponekad trebamo hitan odgovor na neko pitanje ili se sramimo pitati drugu osobu uživo. U takvim situacijama korist kritičnosti ne može nikad biti prenaglašena. Šta se misli pod biti kritičan? Jednostavno postavljati sebi i drugima korisna pitanja da bi ono što je rečeno bilo pojašnjeno ili da bi se dobile dodatne informacije. Ovo je teško postići na internetu jer proces uključuje čitanje onog šta je pisac imao reći, zatim procesuiranje informacija i na kraju donošenje suda o prihvatanju ili odbacivanju datog mišljenja. Obično se ne možete uključiti u kritički dijalog sa autorom i tražiti pojašnjenje, a što bi pomoglo vašem ispravnom razumijevanju. Ova činjenica bi nas trebala urazumiti ako nekad postanemo previše žustri i poželimo se po svaku cijenu uključiti u polemiku kao da znamo sve.
Imam Ebu Ḥanife je običavao sjediti sa učenicima diskutujući dugo o određenim temama i tek nakon što bi oni rekli sve što su imali i on bi kazao svoje mišljenje. Tako je razumijevanje učenika bilo kontrolirano od strane učitelja. To ipak nije značilo da je on samo prenosio na njih svoje stavove jer dvojica njegovih najpoznatijih učenika Ebu Jusuf i Muhammed često su imali drugačije mišljenje od njega. Pored toga, to ga je uvjeravalo da ga nisu pogrešno razumijevali. Ovo je vitalni aspekt koji može nedostajati kada čitamo po internetu. Ono što smo mi shvatili ne mora biti ono što je autor podrazumjevao.
Suprotstavljanje protivrječnostima
Još jedan presudan izazov kojeg valja naglasiti kod učenja na internetu je činjenica da ljudi stalno nailaze na kontradiktorne informacije i ne znaju koju odabrati. Dok jedan izvor tvrdi da je nešto dozvoljeno, drugi kategorički tvrdi da je ista stvar haram. Bez obraćanja stručnoj osobi za pojašnjenje, sami bi morali neizbježno odabrati jedno. Ovo se paušalno može nazvati terdžihom. Terdžih je naučni proces kojeg pravnici prakticiraju u davanju prednosti jednom mišljenju nad drugim, što može biti kompleksna aktivnost koja je isključivo rezervirana za učenjake. Oni su kompetentni da na osnovu objektivnih argumenata valoriziraju i kritikuju dokaze i propise, dok učenici šejh Googlea to rade isključivo na osnovu svojih emocija.
Na sličan način se svaki musliman uključuje u terdžih kada se suoči sa konfliktnim mišljenjima, ali za razliku od učenjaka, on ima drugačije kriterije među kojima su ključni retorička ubjedljivost dokaza, lično mišljenje o učenjaku, njegovom znanju i pobožnosti, sklonost olakšicama ili poteškoćama i slično. Ovaj vid terdžiha je primarno usmjeren da olakša praksu, a ne da bude intelektualni naučni angažman. Zato on ne smije nekome ko je pročitavši odgovore na specifična pitanja (fetve) služiti kao povod da svako mišljenje mimo pročitanog smatra slabim ili pogrešnim. Tada se dotični već ponaša kao učenjak i pretpostavilo bi se da je izučio mnoge knjige o datoj materiji, a on je zapravo pročitao svega nekoliko fetvi. Ovdje se ne radi o omalovažavanju online fetvi, već o spoznavanju njihove svrhe, a ona je informisanje i olakšavanje životnih pitanja, a ne obrazovanje i profilisanje učenjaka.
Online fetve
Činjenica je da je internet olakšao pristup stvaralaštvu mnogih velikih učenjaka bez čega bi mnogi ljudi bili uskraćeni za isto. Zbog ovoga bi trebali biti zahvalni. Ali ovo je neminovno dovelo do hiperprodukcije portala sa fetvama. Nesumnjivo je korisno tražiti odgovore na pitanja koja imamo, ali bitno je imati na umu da specifični odgovori mogu pomoći samo u pogledu trenutne situacije. Fetve se ne mogu koristiti kao glavni ili jedini izvor nečijeg znanja nauštrb holističkog pristupa izučavanju. Ad-hoc odgovori kreiraju difuzno i parcijalno znanje, koje bez pravog vodiča može voditi konfuziji ili neravnoteži u stavovima.
Biti kritičan takođe znači uvjeriti se da je fetva zapravo primjenjiva na nečiju situaciju. Ovo nekad može biti težak zadatak i neke institucije kao dio obuke muftije nude poseban trening o tome kako primjenjivati fetve u različitim kontekstima. Ako ste u sumnji, bolje je tražiti pojašnjenje nego postupati po fetvi. Takođe je važno provjeriti kredibilitet osobe koja daje fetve, posebno ako je sklona isključivosti i koristi fraze poput „svako drugo mišljenje je slabo ili neosnovano“. Takođe, ako neko samo citira i prenosi mišljenja drugih učenjaka, onda nema ni potrebe da on sam bude muftija.
Što se tiče tematike fetvi, one se mogu pronaći o svakoj mogućoj sitnici koja vam naumpadne. Iako se na ovo može gledati pozitivno, isto tako može biti i zabrinjavajuće zbog mogućih implikacija sa pogrešnom primjenom. Zbog toga je dobro prodiskutovati sa muftijom o pitanjima vezanim za prava drugih poput braka, razvoda, naslijeđa i slično. Ovo se odnosi i na ugovorno pravo. Ova pitanja imaju ogromne društvene implikacije i najbolje ih je tretirati sa pažnjom.
Provjera vaših mentora
Važnost kredibilnog i uravnoteženog mentora u stvarnom životu je nezamjenjiva kada je riječ o učenju. Kada učimo od stvarne osobe, pored informacija usvajamo i etiku. Pravi učitelj će nas ukoriti ako podignemo glas i disciplinovati ako postupamo arogantno, što pomaže brušenju našeg karaktera. Tako postajemo bolja osoba, a to je možda jedan od najvažnijih ciljeva učenja. Odsustvo takvih učitelja, kada je u pitanju učenje na internetu kao jedini izvor informacija, glavni je krivac za samoobmanjivanje neukih. Kvalificirajući sebe atributima koje ne posjeduju takvi na sebe preuzimaju ulogu sudije, a ne tragača za znanjem. Oni tragaju za dokazima koji će uvijek poduprijeti njihovo mišljenje i osporiti druga. Postoji izreka koja kaže „malo znanja je opasna stvar“. Ono je zgodno da čovjeka učini umišljenim, a veliko znanje će ga osvijestiti i učiniti da imaju skromne misli o sebi.
Ispravno učenje zahtjeva učitelja koji ne samo da je u stanju prenijeti takvo znanje, već koji utjelovljuje etiku razilaženja i koji je uravnotežen. Zato trebamo priznati koristi šejh Googlea kada se ispravno koristi, dok istovremeno trebamo znati da on nikad ne može zamjeniti pravog učitelja.
Izvor: virtualmosque.com)
Piše: Muhammed Haq
Preveo: Nermin Spahić
minber.ba
