Sarajevski alhamijado pjesnici
Širenjem islama širio se i utjecaj arapskog jezika pa se tako arapski jezik miješao sa maternjim jezikom širom svijeta.
XVII i XVII stoljeće u bošnjačkoj književnosti donose procvat alhamijado književnosti na području današnje Bosne i Hercegovine koja je bila pod upravom Osmanskog carstva. Narod je osjećao potrebu da stvara književnost na vlastitom jeziku, iako su tragovi i upotreba bosančice još uvijek bili vidljivi, samo što će to biti slučaj kod obrazovanih ljudi, u višim slojevima društva, između begova i njihovih porodica. Pjesma Mehmeda Erdeljca Hirvat turkisi iz 1588/89. godine smatra se najstarijim tragom alhamijado književnosti.
U okviru periodizacije bošnjačke književnosti ćemo imati kako već vidimo i period stvaranja Bošnjaka na vlastitom bosanskom jeziku, ali prilagođenim arapskim pismom – arebicom, a u najvećoj mjeri bit će zastupljena poezija.
Alhamijado pjesme se tematski mogu podijeliti na: buntovne, društveno-političke, poučno-didaktičke, religijske, kaside, arzuhal (poslanica, molba). Prozni sastavi ogledali su se u vjerskim udžbenicima (Ibrahim Berbić Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom bosanska elifnica 1886., Turkče-bošnjakče muallimi 1893.). Tu je i prijevod Kur’ana pisan arebicom autora Hilmi ef. Šarića, imama i hatiba u Korči, selu ispod Ivan-planine kod Sarajeva. Najpopularniji prozni literarni tekst je “Šejtanama”, razgovor Poslanika Muhammeda a.s. sa šejtanom, iako je poznat i razgovor Isa a.s. (Isusa) u kršćanskoj ttradiciji. Zanimljiv je i “Liječnički priručnik” poznat kao ljekaruša, a jedan je sačuvan u Narodnoj biblioteci u Tešnju, spominju se i listovi “Tarik”, “Muallim”, “Misbah”, “Jeni “Misbah”, kao i kalendar “Mekteb”.
Hasan Kaimija – najistaknutiji Sarajlija alhamijado književnosti
Buntovnik kakav je bio Hasan Kaimija danas je rijetko viđena pojava, a njegova poezija i društveno-politički angažman svjedoči o kakvom se karakteru radi. U svojim je pjesmama prijetio vlastima i “huškao” je narod protiv istih, u svakodnevnom životu suprostavljao se silnicima i moćnicima. Za vrijeme Kaimijinog života u Sarajevu je bila nestašica hrane i vladala je velika glad, a da stvar bude gora bogataši su u magazama krili i po visokim cijenama prodavali hranu. Kaimija je stao na stranu naroda i bune koju je tadašnja Turska vlast brzo ugušila. 1691. godine je Kaimija protjeran u Zvornik iz Sarajeva gdje će naposlijetku i umrijeti. O Kaimiji se zna virlo malo jer je historiografija zapostavila i događaje iz njegovog doba kao i o njemu samome. Rođen je u Sarajevu između 1625. i 1635. godine, školovao se u Sofiji i pripadao je kaderijskom redu priklonivši se šejhu Muslihudinu Užičaninu. U Sarajevu je bio šejh Sinanove tekije. Iako je mnogo više napisao turskim jezikom, arebicom je napisao dvije pjesme: O osvojenju Kandije i Pjesmu protiv pušenja duhana.
Pjesma o osvojenju Kandije napisana je 1669. godine i ima 37 strofa od po četiri stiha. Nastala je povodom tursko-mletačkog rata koji se vodio od 1645. do 1669. godine. Kaimija ističe da su Mleci neprijatelji i Turske i Hrvatske:
“Nemojte se klatiti
A Hrvate paliti
Za to ćete platiti
Kad vam ode Kandija.”
Pjesma protiv pušenja duhana je eksplicitno širila islamsku poruku u kojoj je sve što šteti zdravlju zabranjeno, pa tako i duhan:
“Bolje vam je ostati
Na dobar put ustati
Nego smrdeć pospati
Ostant’ te se tutuna”.
Mula Mustafa Bašeskija
Bašeskijino najpoznatije djelo je Ljetopis o događajima u drugoj polovini 18. stoljeća, no ovaj Sarajlija koji je rođen 1731/32. godine napisao je nekoliko pjesama na turskom jeziku i samo jednu na arebici pod nazivom Nut pogledaj sada ko si:
“Fani da si čuo si
Kako kudret kosač kosi
Idju čeljad goli, bosi
Što će biti ovde trica.”
Pjesma je inače religijskog karaktera i kroz cijelu pjesmu šalje se poziv da se čine dobra djela.
“Nemoj rijet mali sevab,
Po baklavi šeker trusi.”
Muhamed Velihodžić – Vazi
Rođen je 1722. godine u Sarajevu i spominje ga upravo Bašeskija u svom Ljetopisu. Školovao se u Carigradu a u Sarajevu je vršio dužnost šejha u tekiji sa internatom za derviše. Umro je u putu prilikom odlaska na hadž, a bavio se matematikom i astronomijom i kao dobar stručnjak izrađivao je kalendare i takvime. Zagovarao je uvođenje narodnog jezika u mektebima umjesto turskog. Od njegovih pjesama izdvaja se “Čujte, djeco svikoli:
“Čujte, djeco svikoli,
Pravim putem iđite.
Moji dragi sokoli,
Pravim putem idite.”
Umihana Čuvidina
Najpoznatija je i jedina pjesnikinja alhamijado književnosti, a njen stav prema besmislenosti ratovanju i ubijanju izražen je u jednoj pjesmi. Umihana se rodila 1794. na Hridu u Sarajevu. O Umihaninom životu imaju dvije verzije, prva je ta da se nakon pogiblje svog zaručnika nije nikada udavala, a druga da se čak dva puta udavala i da je doživjela duboku starost čak preko stotinu godina i zatim umrla. Pretpostavlja se da je umrla oko 1850. do 1870. godine. Pisala je u duhu narodnog jezika s obzirom da je imala samo mektepsko obrazovanje. Književni historičari pronašli su samo jednu njenu pjesmu u više verzija pod naslovima: Sarajlije idu na vojsku protiv Srbije i Čamdži Mujo i lijepa Uma:
“Rusu kosu rosu rukom odrezala,
Pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj kosu pozlatio,
Dajinica biserom kitila.
Pa je meće gradu na kapiju,
Ko prohodi da joj kosu žali.
Ova kosa u devletu rasla,
U golemu jadu odrezana.”
Mula Muhamed Mestvica
Rođen je u Sarajevu krajem 18. stoljeća, a tokom svog života bio je administrativni službenik u šerijatskom sudu u Visokom, Počitelju, Derventi, Mostaru, Tuzli, Gračanici i Zvorniku, a kao zamjenik kadije službovao je u Fojnici i Kreševu. Bio je i sekretar brata Zmaja od Bosne, Murat-bega Gradaščevića. U Sarajevu je otvorio kancelariju za pružanje usluga građanima. Umro je 1864. godine u Sarajevu, tiho i u siromaštvu. Iza sebe je ostavio nekoliko pjesama na arebici, ali male literarne vrijednosti.
Arif Sarajlija
Rodio se oko 1861. godine u Sarajevu, a umro je i ukopan je u Novom Pazaru 1916. godine. Napisao je za svog života Mevlud i Nasihate. Njegov je mevlud prijevod mevluda Sulejmana Čelebije, ima 462 stiha i sedam poglavlja: Mukadima – kako čitati arapsko pismo, Fazlleti mevludski – o koristima proslave i značaj upotrebe narodnog jezika potkrijepljen ajetom iz Kur’ana, Početak mevluda, Vasijjet, O nuru, Miradž, Hatima (kraj). Nasihati (savjeti) imaju 936 stihova i osam poglavlja koja se bave ahlakom, moralom, odnosa s ljudima i dr. Iako je rođen u Sarajevu, spada u sandžačke alhamijado pjesnike zajedno sa Ibrahimom Biočakom, Sulejmanom Tabakovićem i Salihom Gašovićem.
Literatura: Muhamed Huković, Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, SOUR “Svjetlost”, Sarajevo, 1986.
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
