Šapat onih koji sjede u hladu

U svakom mjestu postoje dvije vrste ljudi.
Oni koji gledaju i oni koji djeluju.

Prvi su uvijek spremni da kažu: „Ja bih to drugačije uradio.“
I dok to govore, sjede.
Njihove ruke ostaju čiste, njihova odjeća bez prašine, a njihova energija potrošena na tuđe korake, tuđe greške, tuđe pokušaje.
Njihove riječi zvuče mudro dok stoje po strani, ali iza njih ne ostaje ništa, osim riječi u zraku.

Drugi su oni što ustaju prije sunca.
Ponekad ne znaju tačno kojim putem da krenu, ali krenu.
Pogriješe, spotaknu se, izgube dah.
I dok se brišu od prašine, ne čuju aplauz. Čuju tišinu.
Ali u toj tišini, čuje se i unutarnji glas koji kaže: „Idi dalje.“

I oni idu.
Jer shvate da je bolje pasti sto puta i ponovo ustati, nego sjediti jednom i nikada ne pokušati.
Njihove ruke možda su se umorile i zaprljale, ali iza njih ostaju tragovi, mostovi, ideje, promjene, ljudi koji su se usudili jer su njih vidjeli da pokušavaju.

Zato, kad te neko kritikuje s mjesta gdje sam nikada nije stao, samo se osmijehni.
Nisi ti tu da budeš savršen.
Tu si da budeš živ, da radiš, da griješiš, da učiš.
Jer svijet ne pripada onima koji sjede u hladu.
Pripada onima koji su uprkos svemu, nastavili hodati.

akos.ba