Sanela Fazlić: “Vjera i porodica su najveće bogatstvo, bez njih ne mogu zamisliti svoj život”

Sanela Fazlić rođena je 17.3.1996., u Tuzli, gdje je završila Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar. Trenutno je student na Medicinskom fakultetu u Tuzli, Odsjek zdravstvenih studija. Nedavno je iz štampe izašla njena prva knjiga „Prvi osmijeh islama“, u kojoj pokušava skrenuti pažnju kako se treba ponašati prema drugima i da su osjećaji drugih ljudi jednako važni i kao naši.

”Ne treba da nas žalosti i oduzima elan ako je neko prema nama loš, ne trebamo negdje duboko u sebi osjećati krivicu ako neko nama blizak ne razmišlja kao mi, i nema isti stav i isto razmišljanje prema ovom prolaznom svijetu. Jednostavno je, treba pokušati osmijehnuti se i pokušati učiniti dobro svakome, miriti ljude, i shvatiti da opraštanje nije slabost, već hrabrost”, piše između ostalog Sanela Fazlić u svojoj prvoj knjizi.

Razgovarao: Nedim Botić/Akos.ba

U ramazanskom razgovoru za portal Akos.ba, sa talentovanom Sanelom smo razgovarali o vjeri, njenom književnom radu i budućim planovima, te kako ona provodi mjesec ramazan sa svojom porodicom.

Šta za tebe znači mjesec ramazan?

Mjesec ramazan predstavlja jednu posebnu ljepotu za svakog muslimana  i muslimanku.
Ljudi u Bosni i Hercegovini su jako privrženi ramazanu, i sa radošću ga dočekuju, to imam priliku svake godine vidjeti. Posebno me raduje, kada vidim kako roditelji djecu od malena navikavaju na ramazan, na iftar i sehur, kako se djeca „bore“ da isposte jedan dan.
Smatram da bi roditelji trebali, nakon svakog uspješno ispoštenog dana, svom djetetu dati neku skromnu nagradu, kako bi se ono polako navikavalo, i znalo da će dobiti neki poklon nakon iftara. I time steklo naviku da dan provede bez hrane i pića.

Kako je tekao tvoj put ka vjeri?

Moj put ka vjeri, je tekao, postepeno. Sjećam se da sam od malena, klanjala sa nenom, ali nisam ništa znala da učim, već sam samo radila kao ona, te pokrete u namazu, i na kraju mi je tespih bio jako zanimljiv. Sabah namaz, mi je posebno bio drag, jer nisam mogla dugo da spavam, pa bih klanjala sa nenom i nakon toga pričala i igrala se. To mi je prešlo u naviku, pa sam klanjala i obavljala redovno svaki namaz. Nakon toga sam počela detaljno učiti svoju vjeru, kupovati vjerske knjige, redovno posjećivala mekteb, i tu sam naučila sve ono što je potrebno da zna jedno dijete o svojoj vjeri.

Koliko ti vjera pomaže da budeš dobra osoba, kćerka, studentica, pisac?

Bez vjere, ne bih mogla zamisliti svoj život. Često se pitam, ljudi koji nemaju vjere, kako se smiruju i u čemu traže utjehu. Kako se motivišu, i koji im je glavni cilj života. Kada planiraju stati i okrenuti se i vidjeti da je sve samo uspomena koja ostaje, i da se polako gasi život na zemlji. Oni koji imaju vjeru će me potpuno razumijeti. Vjera nas uči, da budemo strpljivi i da strpljivo podnesemo nedaće koje nas zadese u toku ovog prolaznog života, odnosno testa, u kojem smo testirani ko će od nas bolje postupiti. Smatram da, nećemo pogriješiti ako se strpimo na sve ono što nam dođe u susret.

Ja sam sretna, i zahvalna Allahu jer mi je dao to najveće bogatstvo, a to jeste, moja vjera. Zbog toga nastojim biti uvijek vedra duha, i da budem poslušna svojim roditeljima, uvijek im pri ruci, i bez obzira što svi danas teže, da odu negdje daleko, da nađu svoju nafaku kilometrima daleko od svojih roditelja, ja bih željela ostati blizu njih, i biti im na „dohvat ruke“ u onim momentima kada im pomoć bude trebala. Jer, bogatstvo je, po meni, činiti roditeljima dobročinstvo, i pomoći im da kao vjernici napuste ovaj svijet.

Nedavno je iz štampe izašla tvoja prva knjiga „Prvi osmijeh islama“. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Kao pisac, jedne jako male i skromne knjige, vjera mi pomaže da kad pišem , da se prvo obraćam sebi, a nakon toga ljudima koji to čitaju. Nikada ne želim pomisliti , da sam ja bolja od nekoga drugog. Svi smo mi dobri u nečemu, i važno je biti najbolji u onome što radiš, a jedni druge nadopunjujemo, i nekada nije ni dobro da svi volimo isto da radimo, jer time se nikada ne bi savjetovati međusobno, i tražili pomoć. Jeste, moja knjiga je izašla 29.decembra, prošle godine, ja sam jako sretna jer sam dobila jako pozitivnih komentara od ljudi, kako su to mom ocu prenosili, tako i meni.  Knjiga, i zašto baš ta tematika, a ne neka druga. Jeste, jer oduvijek želim prenijeti ljudima ovaj osjećaj koji ja imam u svojoj duši, i da se oslobode predrasuda, i da budu ono što oni jesu.

Ne volim kada čujem da ljudi kažu, kako ih ne zanima i nije njihov problem neki drugi čovjek sa lošim navikama. Ja da sam tako razmišljala, ne bih ni napisala knjigu. Smatram da, naravno da je moj problem ako neko nije dobro, ako neko djete nema  hranu u školi, ako neka nena nema sredstava da ode ljekaru, i ostalo. To je sve naš problem i treba pomoći tim ljudima, oni koji to mogu. Takođe naš su problem, i oni se ponašaju bahato.  Ta osoba sutra će da liječi tvoju mamu, bude učiteljica tvom djetetu. Dakle, sve je naša stvar i naš problem, i tome treba odvojiti vremena. Situacije u kojima vam se neko nasmije negdje na ulici, je toliko rijetkost, da se to o tome priča, kao da je neko najnovije otkriće. Stati, pitati, saslušati čovjeka, i pomoći mu. A pomogli ste mu već, dok ste popričali sa njime.

Imaš li u planu da objaviš još djela, možda je neko i u pripremi?

Naravno da imam, počela sam sa pisanjem druge knjige. Smatram da, ću pisati uvijek. Ne planiram ovo prestati, a Allah najbolje zna. Uživam u ovome, lijepo mi je, a zašto stati  i ne ispuniti želju sebi, ako nam je već lijepo, a time ne štetimo nikome.

Šta bi voljela da ostvariš u životu?

Imam visoke ambicije, i želim dosta stvari da ostvarim. Ne vidim se još uvijek u nekoj ulozi majke, i ne vidim se, još uvijek u jednoj zajednici kao što je to porodica. Ali, trenutno bih voljela da otvorim vrtić, i da time mogu pomoći i roditeljima i djeci. I na neki način, voljela bih, da se bavim što više humanitarnim radom, da se borim za ljudska prava i da uvijek budem ljudima od pomoći, kako socijalno tako i fizički. Ne plašim se posla, plašim se samo lijenosti, koju ne volim. I takvim ljudima bih voljela pomoći. I da shvate, da je ljenost bolest, koju treba liječiti, jer osoba koja je sposobna, zdrava, može jako doprijeniti prvo sebi, nakon toga svojim ukućanima, pa okolini u kojoj živi i dalje.

Smatram da, nemamo svi iste uslove za školovanje, za rad. Ali onaj koji može da radi, treba krenuti, a sve ostalo će njemu dolaziti u susret. Ne treba, biti negativan, i već sam sebi otežavati situaciju u kojoj i onako jesmo, jako lošoj. Ne stidjeti se posla, već raditi, pa nije važno šta je. Neko od nas će u masi istih prepoznati tog vrijednog čovjeka, i pomoći mu. Ja bih voljela da nekada, ja budem ta, koja će pomagati ljudima, i biti uz njih. Biramo sami sebi život u kojem ćemo da živimo.

Mnogi mladi se žale na teško stanje i lošu perspektivu. U čemu ti pronalaziš motivaciju da nastaviš dalje?

Za razliku od ostalih, ja ne volim da mislim da nam je teško stanje. Pokušavam to sebi izbaciti iz glave, i otjerati lijepim mišljenjem o Allahu i kur’anskim ajetima, koji me stalno iznova ohrabruju, nadahnu mi dušu. Velika je to blagodat, kad sve ono što želite i čemu težite, tražite od Allaha.

Situacija će biti bolja, onda kada mi od sebe počnemo da radimo, da mjenjamo sami sebe.
Da budemo mi ti, koji će kupiti papire sa ulice, koji neće kroz prozor auta bacati omot od čokolada, koji će svoje djete učiti da budu pristojni, ljubazni. Koji neće dozvoljavati djeci da se oblače kako oni žele (jer je danas demokratija), dijete je dijete, a roditelj je roditelj, i treba da ima uvijek autoritet nad svojim djetetom.Učiti ga kako se ponašati i kako pomagati ljudima.
Da mame uče kćerke da budu dobre supruge. Nekada je lijepo i prešutjeti i vidjeti da smo preživjeli. Motivacija mi je, najveća, da Allah nagrađuje za dobra djela, ja trebam da učim, da stalno radim i pomažem okolini u kojoj živim. Tako da, uz Allaha ništa nije izgubljeno, i sve je moguće.

Kad spomenemo ramazan, šta ti prvo padne na um?

Prvo što mi padne na pamet, jeste smirenost, ljubav prema Allahu. Onaj koji pred iftar, dovi Allahu, i nada se sljedećem ramazanu je sretan čovjek.

Možeš li sa nama podijeliti neku uspomenu koja te posebno veže za ramazan?

Moja porodica i ja, uz ramazan, se trudimo da što više naučimo o svojoj vjeri. Dosta vremena provodimo u prirodi, i za vrijeme sehura smo svi zahvalni Allahu na blagodati porodice, i blagodati hrane, koju nam Allah daje.

Tvoja ramazanska poruka čitaocima portala Akos.ba?

Moja poruka jeste,  obradujte one koji nemaju iftarom, udijelite sadaku, i budite nasmijani, i da vas po tome pamte. Da vrijeme provodimo što više uz Kur’an, i da se time edukujemo o svojoj vjeri. Da tražimo oprost od Allaha, i da se nadamo Allahovoj milosti.

Akos.ba