Samo plemenit postupak ostaje urezan u sjećanju, a sve mimo toga prekrije prašina

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U svom djelu Tarihu Dimešk – Historija Damaska, Ibn Asakir je prenio sljedeću priču: ”Badih, sluga Abdullaha bin Dža’fera, rekao je: ‘Krenuo sam sa Abdullahom ibn Dža’ferom na jedno od naših putovanja, pa smo se ulogorili u blizini šatora koji je pripadao čovjeku iz plemena Benu Uzra. Nismo dugo čekali dok je došao vlasnik šatora vodeći svoju kamilu, pa nas je poselamio i izrazio dobrodošlicu gostima, a nije nas pitao ni ko smo ni šta hoćemo, nego je uzeo nož i zaklao svoju kamilu, a zatim je ispekao meso i rekao nam: ”Jedite, i neka vam je prijatno!”

Drugi dan je došao u podne na svojoj kamili, i rekao: ”Dobro došli, moji gosti!”, a zatim je uzeo nož  zaklao devu i dao nam veliku količinu mesa da jedemo.

Rekli smo mu: ”Još imamo jučerašnje meso.”

On je odgovorio: ”Moji gosti ne jedu jučerašnju hranu.”

Treći dan je uradio isto kao i prethodna dva dana.

Kada smo htjeli krenuti, Ibn Dža’fer mi je rekao: ”Koliko novca imaš kod sebe?”

Rekao sam: ”Četiri stotine dinara.”

Rekao je: ”Odnesi to našem domaćinu.”

Uzeo sam novac i otišao da potražim domaćina, ali ga nisam našao, pa sam novac dao njegovoj sluškinji, a ona mi je rekla: ”Zar te nije sramota, mi ne naplaćujemo gostoprimstvo.”

Vratio sam se Ibn Dža’feru i ispričao mu šta se desilo, pa mi je rekao: ”Vrati se, pa ako sluškinja ponovo ne bude htjela uzeti novac, ostavi ga pored vrata šatora.”

Tako sam i uradio, a nakon toga smo krenuli svojim putem.

Putovali smo jedan sat vremena, a onda smo ugledali jahača i čuli smo kako nas doziva, pa smo ga sačekali. Kada se približio prepoznali smo čovjeka iz plemena Benu Uzra, koji je bacio novac prema nama, rekavši: ”Mi ne naplaćujemo gostoprimstvo našim gostima”, a zatim je otišao.

Abdullah ibn Dža’fer je nakon toga rekao: ”Niko nas nije pobijedio u velikodušnosti i plemenitosti osim šejh El-Uzri.”

Samo plemenit stav i postupak ostaju urezani u sjećanju, a sve mimo toga prekrije prašina zaborava, tako da od ljudi ne ostane ni traga.

Niko te se neće sjećati osim po tvom istupu i stavu, zato ne dozvoli da budeš nekom trn u srcu.

Ostavi kod svakog čovjeka koji te je poznavao plemenit stav zbog kojeg te neće nikad zaboraviti. Ova stvar ne zahtijeva nadnaravne postupke i herojska djela, dovoljno je da čovjek bude čovjek u datoj situaciji i da ostavi lijep utisak.

U događaju potvore naše majke Aiše, radijallahu anha, jedna žena ensarijka je ušla kod Aiše, radijallahu anha, i nije joj progovorila ni jednu jedinu riječ, već je sjedila i plakala s njom. Kad god bi kasnije Aiša, radijallahu anha, pričala o svom slučaju, rekla bi: ”Neću tu ženu i njezin postupak nikada zaboraviti.”

Kada je Allah, dželle šanuhu, primio pokajanje Ka’b ibn Malika zbog izostanka iz Pohoda na Tebuk, on je ušao u džamiju, a Talha je otrčao do njega da mu čestita i podijeli radost s njim. Ka’b je govorio: ”Neću to nikad zaboraviti Talhi.”

Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kamenovan u Taifu, vratio se u Mekku, ali su ga Kurejšije spriječili da uđe u grad, pa ga je Mut’am ibn Adi uzeo pod svoju zaštitu iako je bio mušrik i ušao s njim u Mekku.

A kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogledao mušričke zarobljenike nakon Bitke na Bedru, rekao je: ”Da je Mut’am ibn Adi živ i da se zauzima za ove zarobljenike, ja bih ih oslobodio.”

Suza utjehe ostavila je trag u Aišinom srcu, Talhino trčanje da podijeli radost s bratom muslimanom ispunilo je Ka’bovo srce ljubavlju, a stav podrške Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije zaboravio, čak i ako je onaj koji je pokazao taj stav umro.

Stoga, birajte trenutke kada su ljudi skrhani bolom i iskušenjem, pokažite pravi stav u vrijeme ispunjenja neke ljudske potrebe, jer samo takvi stavovi ostaju u sjećanju.

akos.ba