Šaljiv događaj o određivanju početka ramazana u Gračanici: Možda su bili lagumi?

Uspomena

Kadije vazda imaju okapanja sa svijetom prilikom određivanja početka mjeseca ramazana.
– Ove nove kadije nam vazad pojedu po jedan dan – čut ćete svakog ramazana po kafanama kritiku čaršije, jer se ona računa kao da je pametnija od onoga koji je nadležan da nešto odluči. I takva se kritika obnavlja vjekovima.
Ja sam pokušavao uavizati te ljude na vazovima, da se oni ne trebaju mješati u šeriatske poslove, jer  u kadijin djelokrug spada određivanje posta i isto tako početak bajrama, budući da on ima za to svoje propise i upute.
Kad bi vaktile u Carigradu upitali šejhul-islama kad započinje ramazan, on bi odgovorio: “Nisam još s kadijom o tome razgovarao!” Isto bi odgovorio i sarajevski reisul-ulema. Ali naša čaršija hoće da je pametnija i od šejhul-islama i od reisul-uleme.

Nu, kad se radi o kakvom čaršijskom ćaru, onda se zna i drukčija pjesma pjevati.
Kad sam nasatupio prvo službovanje kao šerijatski vježbenik u Gračanici u g. 1904, bilo je to 17. listopada, a do ramazana je onda bilo još 20 dana. Na 8. studenoga je u Gračanici posljednji vašar, ali već na 7. kadija je bio cijeli dan u sumnji da li je taj dan uoči ramazana ili nije. A pošto je sutra početak vašara, Gračanica je bila puna gostiju i stranih trgovaca. Sve su ulice i glavna pijaca bile ispunjene privremenim od dasaka sagrađenim dućanima, krčmama, ašćinacama i kafanama. Svirka i pjevanje se čulo sa svih strana. Svirka, huka i buka. Kao mirnodobski vašari. Ja sam se koštirao u jednoj aščinici kod aščije Hasanage Arnauta mjesečno po 10 forinti.
U ovog Hasage Arnauta bio je još jedan brat Osmanaga, koji se bavio preko zime prodajom salepa, buze, kititra i arnautskih šećerlama, pa bi preko ljeta odlazio u Arnautluk, da obiđe rodbinu, kako oni kažu “na silaj.”

I upravo na toga 7. studenoga uoči vašara na bivši dobro sviestan ni vašara ni vašarskih običaja, a i za ramazan sam očekivao odluku moga kadije, jer sam ja bio istom početnik, neizkusn, iz đačke klupe, – otidem u akšam u moju aščinicu da večeram i tu zatečem i toga Osmanagu, za koga razumjedoh, da je brat Hasanagin i da je malo prije željeznicom stigao iz Arnautluka preko Sarajeva u Gračanicu.

Dok sam ja večerao čuo sam kako Osmanaga pripovieda da je čuo pred ićindiju kako u Zenici pucaju topovi, i da je razumio da je to oglašavanje da je sutra ramazan.

Kad sam ja domalo ustao, otišao sam u čitaonicu i tu nađem kadiju, pa mu saobćim šta sam čuo od Osmanage. Kadija se iznenadi pa meni reče da odem opet u aščinicu, pa da Osmanagu o tome još malo pobliže izpitam.

Ja odem tamo i zbilja nađem samog Osmanagu i brata mu aščiju.

Sjednem kod Osmanage i stanem ga ispitivati. On opet ponovi sasvim jasno i uvjerljivo o ramazanu i zeničkim topovima, iz čega se moglo bez sumnje vjerovati da je sutra ramazan.

Ali kad taj izkaz ču njegov brat Hasanaga, najedanput skoči kao opržen, te okrenuvši se Osmanagi sasu na njega onim arnautskim jezikom neku oštru govoranciju, a iz te mimike koju je rukama izvodio i iz smrknutih obrva i hujljivog naglaska moglo se lako razabrati da ga nešto ruži i grdi.

I odmah iza te vruće lekcije Osmanaga se blied u licu okrenu prema meni i izjavi:
– Šta ja znam, možda su bili lagumi!

Kad sam iza toga to sve kazao kadiji, ovaj se zakocenuo od smieha i dodao, kako on zna, da bi bilo više pazara kad se ne bi postilo.

I zbilja sve do pola noći uoči tadašnjeg vašara, nije se u Gračanici znalo da li je uoči ramazana ili nije, pa po tome, niti su pucali topovi, nit je bilo na munarama kandilja, niti je kakvog drugog znaka bilo da je uoči ramazana.

Tek oko pola noći – a sviet je radi vašara bio na nogama, čitaonica, kafane i sva čaršija, sve je bilo puno budna svieta – kadija ili je dobio od koje strane ilam, brzojav il’ vjerodostojnu viest, oglasio da sutra počinje ramazan i da noćas treba ručati i zapostiti.

Sad je nastalo pitanje kako će se u ta doba noći oglasiti da je ramazan. Čaršiju je lako bilo obaviestiti, ali mahale i obližnja manja naselja?

Za udaljenija sela poslati su glasnici, a za mahale bi trebao izpaliti nekoliko prangija i upaliti kandilje na munari glavne čaršijske džamije.

Ni jedno od toga se nije moglo učiniti, jer je puhao vrlo jak vjetar, pa se prangije nisu mogle čuti, a pošto se munara njihala, to je muezin izjavio da se na munaru ne smije izaći.

– Šta ćemo, kako ćemo? Dok se ja konačno izjavnim da bih ja smio kandilje poredati, ali da ih ne znam prirediti i poupaljivati. Onda muezin reče, da on umije kandilje požeći, a da bi ih onda iz unutrašnjosti džamije mogao meni dodavati da ih ja po šerefi poredam.

Tako smo i učinili.

U Gračanici uoči toga ramazana nisu pucali ni topovi ni lagumi, ali je o obadvoma bilo vesela razgovora.

Hazim Muftić, Novi behar, Sarajevo, Broj 23-24, 15.12.1944.

Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide… Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza