Safija Perviz: „Ramazan sam zavoljela zbog svoje majke, uz nju sam počela postiti i ići u džamiju”

Safija Perviz je rođena 23.02.1994 u Cazinu. Završila je OŠ ”Ćoralići’, te srednju Hotelsko-turističku u Cazinu, obje sa odličnim uspjehom. 2012. godine je upisala studij na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću i odabrala odsjek Socijalne pedagogije i duhovne skrbi. Uspješno je položila sve ispite tokom četiri godine fakulteta, te ove godine diplomirala sa desetkom na istoimenom fakultetu i stekla zvanje bachelor socijalne pedagogije i duhovne skrbi. Tema njenog diplomskog rada se dotiče oblasti psihologije, i nosi naziv ”Razlike u veličini ličnog prostora s obzirom na stepen religioznosti”. Tema je inovativna i do sada neobrađivana na našim prostorima, te se Safija planira posvetiti daljnjem istraživanje ove teme.

U ramazanskom intervjuu za portal Akos.ba, sa Safijom Perviz smo razgovarali o psihološkim i socijalnim koristima vjere i ramazana, temi njenog diplomskog rada i važnosti poznavanja neverbalne komunikacije, te blagodatima mjeseca posta.

Razgovarao: Nedim Botić

U zadnjoj smo trećini mjeseca ramazana, kako kod Vas protiče ovaj mubarek mjesec?

Vjerujem kao i kod većine muslimana, u blagostanju i sreći. Posebna je čar dočekati ovu zadnju trećinu znajući da je u njoj jedna od najodabranijih noći noć Kadra, pa sa nekim posebnim žarom pristupam svim ibadetima i tražim tu noć koja je tako lijepo opisana u riječima Poslanika, s.a.w.s. Koliko se lagano počinje nakupljati tuga zbog odlaska Ramazana ujedno je prekriva sreća zbog nastupajućeg nam Bajrama i vidim koliko je Allah s.w.t. milostiv prema nama kad nam je dao ovakve dvije blagodati jednu za drugom.

Nedavno ste diplomirali na IPF-u u Bihaću, sa veoma zanimljivom temom. O čemu se radi?

Da, hvala Allahu završila sam i to poglavlje svog obrazovanja i stekla sam diplomu socijalnog pedagoga i duhovnog skrbnika. Moja tema je bila iz oblasti socijalne psihologije a nosila je naziv: ”Razlike u veličini ličnog prostora s obzirom na stepen religioznosti”. Ukratko ako bih htjela opišem, rekla bih da je lični prostor jedan od kanala neverbalne komunikacije, a da neverbalna komunikacija zauzima veliko i značajno mjesto u komunikacijskom procesu. Lični prostor se po mnogim autorima definira kao prostor koji okružuje tijelo jedne osobe i u koji uljezi ne smiju ući i on je omeđen sa nevidljivim granicama. U svom radu sam htjela saznati da li stepen religioznosti utiče na veličinu tog ličnog prostora kod individue, s obzirom da se on , u odnosu na situaciju u kojoj se osoba nalazi, može sužavati ili povećavati.

Kolika je važnost poznavanja verbalne i neverbalne komunikacije?

U svakodnevnim situacijama ljudi se oslanjaju jedni na druge, ljudi su usmjereni jedni na druge i svi trenuci koji se dešavaju u životu jednog čovjeka, direktno ili indirektno utiču na život nekog drugog čovjeka. Kako bi što lakše rješavali svoje svakodnevne situacije ljudi komuniciraju i ta komunikacija se odvija na razne načine; usmenim ili pismenim putem, verbalno ili neverbalno, komunikacija licem u lice ili ona koja se odvija posredstvom komunikacijskih sredstava. Kakva god komunikacija bila i na koji god način se odvijala , svi ćemo se složiti oko jednog, a to je da su sve ljudske interakcije oblik komunikacije. Stoga, vrlo je važno poznavati i verbalnu i neverbalnu komunikaciju a vrlo je bitno istaći da su neka istraživanja pokazala da će ljudi prije povjerovati našoj neverbalnoj komunikaciji, nego verbalnoj, ako se ove dvije nađu u kontradiktornosti.

U svom radu ste govorili o ličnom prostoru, kolika je svijest ljudi o toj problematici?

Kada sam se prvi put srela sa terminom lični prostor, moram priznati da sam se i sama pitala šta li je to.  Daljim istraživanjem sam vidjela koliko je bitno biti svijestan ovog prostora koji nas okružuje i istovremeno štiti. U mom istraživanju sudionici su bili studenti sa Univerziteta u Bihaću i došla sam do veoma zanimljivih rezultata, ali njihova sama svjesnost ovog prostora je bila veoma mala, pogotovo kod muških ispitanika, ali uvijek se nađu izuzeci pa tako i u ovom slučaju.

Možete li sa nama podijeliti neku uspomenu koja vas posebno veže za ramazan?

Uz svoju majku postim od malih nogu i ona je bila prva osoba koja me je ”upoznala” sa ramazanom. S njom sam krenula na prve teravije i prve namaze, pa zato mislim da su ti odlasci u džamiju s njom neka uspomena koja uvijek zaigra u cijelom mom biću, pa i danas najviše volim  zajedničke namaze u Ramazanu.

Budući planovi?

Imam mnogo ideja za naredna istraživanja, ali trenutno su tek u fazi ideje stoga da ne mogu otkriti mnogo detalja, osim toga da bi se i naredna istraživanja bavila temom ličnnog prostora jer mislim da je to duboka voda iz koje smo mi, koji smo se bavili tim pitanjem, izvukli tek nešto malo informacija, ali dovoljno da možemo iži dalje. Što se tiče daljeg školovanja, planiram ako Allah da zdravlja i nafake nastaviti da se usavršavam i obrazujem kako bih bila koristan član našeg društva i ummeta.

Poruka za naše čitaoce?

Tokom istraživanja i pripreme svog završnog rada, nailazila sam na dosta prepreka, na dosta predrasuda od strane ljudi koji su na ”funkcijama” i kojima se takve stvari ne bi trebale dešavati. Sve sam to uz Allahovu pomoć prevazišla i ostvarila ono što sam željela. Neko će reći da nisam nista uradila, ali ja sam sigurna da sam dala svoj doprinos nauci i da sam se vodila Allahovim riječima : ” Uči, čitaj…” Stoga sam ja istraživala, tražila, tragala i čitala, borila se koliko sam mogla i kako najbolje sam znala , da bih dobila ono što jesam. Ne odustajte od svojih želja, snova, ideja i zamisli, jer svi veliki ljudi su tako počeli; od jedne ideje. Poslanik a.s. je ispočetka bio sam, a danas sam i ja i ti samo jedan insan u njegovom velikom ummetu.

Želim vam da ostatak ramazana provedete u najljepšoj atmosferi sa vama dragim ljudima, da mnogo vremena posvetiti ibadetu i molim Allaha s.w.t. da primi sve naše dove i da nas nagradi ovog Ramazana sa nagradama za koje samo On zna, i koje ne možemo ni zamisliti. Amin!

Akos.ba