Safet ef. Pozder: „Najljepše mi je kad sa djecom i suprugom zajednički učimo Kur’an”

U ramazanskom intervjuu za portal Akos.ba, sa Safetom ef. Pozderom, glavnim imamom MIZ Prozor, smo razgovarali o ramazanskim danima i aktivnostima u Prozoru, te ljepotama i blagodatima ovog mjeseca.

Razgovarao: Nedim Botić

Dugogodišnji ste glavni imam MIZ Prozor. Kako je ramazan dočekan u Prozoru?

Što se tiče nas imama, mi imamo nekoliko predramazanskih savjetovanja na različitim nivoima kroz koja razmjenjujemo mišljenja ali i dobijamo određene sugestije od Rijaseta, muftije ili glavnog imama u pogledu ramazanskih aktivnosti. Tako je, recimo akcenat u ovogodišnjem ramazanu stavljen na džemat.

Što se tiče džemata, tu su dvojake pripreme i to one džematske koje se ogledaju u čišćenju i uređivanju mezarja, džamija i mjesta u kojima će se obavljati ramazanske aktivnosti ali i u džematskom planiranju koje je jako važno. Naravno, tu su i individualne pripreme. Mnogi su još u redžebu i šabanu postili određeni broj dana kako bi u ramazan ušli što spremniji. Na individualnu, pojedinačnu pripremu svakog od nas i sam sam ukazivao kroz nekoliko predramazanskih hutbi i vazova. Svakako, kruna je bila i vaše gostovanje, uvaženi hafize Nedime, kada ste i sami imali priliku mojim džematlijama, posebno omladini, ukazati na ramazanske blagodati i usmjeriti ih kako da ih na najbolji način iskoriste.

Generalno, ramazan smo u Prozoru dočekali spremno i ushićeno, onako kako se i dočekuje takav gost. Obje gradske džamije su aktivne i lijepo posjećene. Na području cijelog Medžlisa teravih namazi se obavljaju na 13 mjesta pa je uz 6 stalnih imama angažovano i 7 ramazanskih. Uče se mukabele i, što je nekako posebno lijepo, sve je veći broj zajedničkih iftara, posebno onih namijenjenih omladini.

Kako žive Bošnjaci u Prozoru?

Nakon dobro poznatih ratnih dešavanja, ubijanja Bošnjaka, odvođenja u logore i protjerivanja, trenutno se suočavamo sa novim valom iseljavanja koji se javio uslijed teških uslova života, slabe mogućnosti zaposlenja i, općenito, bezidejnosti i besperspektivnosti ovdje. Sigurno je da svako voli svoju rodnu grudu i bez debelog razloga ne bi je napustio. Čim se ona napušta, razlozi postoje. Posebno je zabrinjavajući sve češći odlazak mladih i školovanih ljudi, no to je problem sa kojim se jednako suočavaju i Bošnjaci i Hrvati. Kako to zaustaviti ili barem ublažiti, o tome, čini mi se, malo ko razmišlja.

A Prozor bi mogao biti itekako perspektivna destinacija. Podsjećam da ova opština leži na dva jezera – Ramskom i Jablaničkom. Poželite li popiti kahvu – a da pojedete ribu neću ni govoriti – na bilo kojem jezeru, podobro ćete se umoriti i opet je vjerovatno nećete popiti. Dakle, turistički potencijal totalno neiskorišten. Ista slika je i u pogledu poljoprivrede i stočarstva. Istina, intenziviran je uzgoj jagodičastog voća. Olakšavajuća je okolnost što proizvođači, recimo malina, svoje proizvode mogu plasirati ovdje, u lokalnim firmama koje se bave otkupom šumskih plodova te je to jedan pozitivan impuls.

Recimo to ovako: perspektive ima ali je treba malo i „zaganjati“, što bitno ovisi od samih ljudi ali bi i određeni poticaji sa viših nivoa vlasti bili od velike važnosti.

Primjetan je i velik mortalitet te dosta slab natalitet a svadbene sirene koje su prije par godina svirale gradom svake sedmice sada su prava rijetkost.

Ramazanske aktivnosti MIZ Prozor?

MIZ Prozor je u proteklih skoro 20 godina potrošio dosta vremena i energije na obnovu infrastrukture te smo još uvijek u nekom tranzicijskom procesu u kome pokušavamo organizacijski zaokružiti svoje kapacitete i, kako bi to narod kazao „stati na noge“. U svemu tome nikako ne bismo uspjeli bez podrške naših Prozorčana koji su silom prilika raseljeni po cijelom svijetu, ali i podrške Rijaseta, Muftijstva mostarskog i različitih nivoa vlasti.

Naš Medžlis trenutno funkcioniše kroz pet džemata (prije rata ih je bilo osam). U tih pet džemata je pet stalnih imama i čak 13 džamija. Ramazanske aktivnosti su priča za sebe i uvijek su posebne. Moram spomenuti da, pored imama, bitnu ulogu imaju i naše džematlije. To se prije svega odnosi na Omladinski krug koji svojim aktivnostima nastoji prići omladini i ponuditi im određene sadržaje. Konkretno, uz ramazan je najzanimljiviji tradicionalni omladinski iftar u Prozoru koji se ove godine održava osmi put i koji okupi skoro 200 mladih. Za aktivnosti sa ženama zadužena je Asocijacija žena koja organizuje redovna druženje žena, sijela, kvizove, kurseve sufare i Kur’ana i, naravno, iftare. Sve što na to dodamo i mi, imami, samo je dopuna. A dodamo, bez lažne skromnosti. Uključeni smo, naravno, u sve ove aktivnosti, učimo mukabele, držimo vazove i predavanja, obilazimo džemate, prisustvujemo iftarima sa gostima od kojih posebno moram izdvojiti profesore Karađoz-begove medrese i uvaženog muftiju, mr. Salema Dedovića koji svaki Ramazan svojom posjetom doprinesu sadržajnosti i kvaliteti naših aktivnosti.

Možda i najljepša činjenica je mlad imamski kadar koji imamo. Svi smo otprilike istih godina, dugo radimo zajedno, dobro se poznajemo i funkcionišemo kao jedno tijelo. To prepoznaju i džematlije a rezultat, onda, ne bi trebao izostati.

Volite čitanje, a i aktivan ste na književnom polju. Imate li neku novu knjigu u pripremi?

Čitanje je temelj naše vjere i njen prvi imperativ. Mi vrlo često bespotrebno idemo u širinu pa i ono kur’ansko „Ikre“ svakojako prevodimo a ono jednostavno znači „Čitaj!“. Nema istinskog znanja bez čitanja a mi danas volimo do svega doći prečicama, video klipovima, dersovima… Sve je to lijepo, ali čitanje nema alternative.

Ja, sticajem okolnosti, dosta čitam, a pomalo pokušavam i da pišem. Do sada sam izdao dvije knjige i to poemu „Ptica, a bijah Haris“ posvećenu sedmomjesečnoj bebi, najmlađoj bošnjačkoj žrtvi u Prozoru, strijeljanoj u naručju majke te zbirku hutbi „Otključajmo naša srca“. Prije koju godinu preveo sam s arapskog izuzetno lijepo i kratko djelo „Posljednji Ramazan“. U pripremi mi je i prvi roman, ali o tome, ako Bog da, nekom drugom prilikom.

Šta preporučiti za čitanje? Kako god zvučalo, ali najbolja preporuka za čitanje je Kur’an, bilo na arapskom ili našem bosanskom jeziku. Znam da veliki procenat Bošnjaka nikada nije pročitao prevod Kur’ana a spreman je raspravljati na svaku temu iz domena vjere. Kut’an je poseban. Kada bi vam neko kazao da je bilo koji roman pročitao deset puta, bili biste u najmanju ruku začuđeni. Međutim, ljudi pročitaju Kur’an stotinama, pa i hiljadama puta i uvijek iznova uživaju i nešto novo nauče. To je draž Kur’ana.

Uz Kur’an svakako preporučujem bilo koju siru, odnosno životopis Muhammeda, a.s., a ima ih na našem jeziku jako puno. I sam se često nađem u situaciji da čitajući o našem Poslaniku vidim koliko zapravo ne znam. Evo, recimo, puno puta sam čuo od starijih ljudi da je sevap malo pokisnuti. Da me je doskora, kao imama, neko pitao da li je to tačno, nisam siguran kako bih odgovorio, a onda naiđem na vjerodostojne predaje o tome kako je Poslanik, a.s., znao pri prvim kapima kiše zaista otkriti svoje tijelo sugerišući ashabima da je kiša milost i da je došla od Gospodara, s visine.

Mi se prečesto pozivamo na sunnet, što smo naravno i obavezni, ali se prečesto uvjeravam kako zapravo malo poznajemo sunnet, a sunnet je ne samo način obavljanja namaza nego i način obavljanja nužde, čišćenje, komuniciranje s ljudima, suživot i niz drugih detalja koji nam često promiču.

Legendu o Ali-paši bi svaki Bošnjak trebao pročitati. Čak sam to nedavno i na hutbi kazivao.po meni je to naš najljepši roman. Ali-paša i Zeleno busenje. Lično, uživam čitati Isnama Taljića i dr. Enesa Karića. Uživam u romanima Khaleda Hosseinija. Široka je tu lepeza i sve zavisi od ukusa o kome se, po pravilu, ne raspravlja.

Šta Vam prvo padne na um kad spomenemo ramazan?

Mnogo toga. Osam godina sam bio softa a evo već 15 godina i imam tako da se nakupilo ramazana i lijepih uspomena o kojima bi se moglo naširoko. Jedna od slika ramazana koju ću uvijek nositi u glavi su oni ratni i poratni ramazani kada smo sehurske programe slušali na radiju, ja često i na tranzistoru. Vrlo pitke i sadržajne emisije sa lijepim porukama. A tek onaj sabahski ezan. Ni danas ne znam ko ga uči ali kada ga čujem, navru sjećanja na te lijepe sehure.

Danas, nažalost, svemu dodajemo neku svoju notu. Tako su se i ramazanski programi komercijalizovali i poprimili dosta folklora. Slažem se, tradiciju treba čuvati i nipošto je prepuštati zaboravu, ali iftarski program treba biti iftarski program a nikako neka vrsta kulinarskog show programa. Cilj posta je puno dublji i profaniji od trpeze i svakojakih jemeka.

Sjećam se vremena kada smo i mi, djeca, uz amazan imali svoju ulogu pa smo, ako ništa drugo, palili kandilje i uz selo uzvikivali „Vakat, vakat večerat!“.

Svakako, dosta je i lijepih sadržaja koje danas imamo a nekad ih nije bilo. Recimo, ja se ne sjećam da su se u ovom obimu učile mukabele. Ne sjećam se zajedničkih omladinskih iftara u ovakvom obliku.

Možeš li sa nama podijeliti neku uspomenu ili događaj koja te posebno veže za ramazan?

Iftar i teravih namaz u Istanbulu su nešto posebno a imao sam priliku prije nekoliko godina i to doživjeti. Posebno me obraduje kada uz ramazan u džamiji vidim nekoga za koga nisam očekivao da bi ga baš tu mogao vidjeti. Nešto ga povuče, duša osjeti tu duhovnu trpezu i to je prelijepo.

Meni lično su posebni dani ovog ramazana. Elhamdulillah, djeca su mi počela učiti u Kur’anu, a tek su drugi i četvrti razred, ispostili su svoje prve dane posta i učinili mene i suprugu izuzetno ponosnim. Zar može biti ljepše uspomene od toga?

Kako Vi i Vaša porodica provodite ramazanske dane?

Svaki imam bi volio da barem jedan ramazan bude oslobođen imamskih obaveza i da se komotnije može posvetiti sebi, porodici i mubarek mjesecu. Naravno, takva osjećanja ne zaobilaze ni mene. Ipak, trenutno je to nemoguće pa ramazanu pristupamo u skladu sa obavezama, kako mojim prema džematu tako i obavezama ukućana prema kući i školi. Kad spomenuh školu, pročitao sam negdje da djeca u Indoneziji dobiju sedam dana školskog raspusta kako bi se lakše privikla na ramazan. Predivna praksa.

Moja porodica se trudi da uz ramazan namaze obavlja u džematu, u džamiji. Bude poziva na iftar i odazivamo se koliko možemo, ali iskreno, najljepši iftar je sa svojom porodicom. Bereket sehura i iftara moramo iskoristiti.

Ovog ramazana smo počeli praktikovati da kao porodica, a svi smo hvala Allahu učači Kur’ana, zajednički učimo Kur’an. Recimo da je to nešto nalik porodičnoj mukabeli. Uz to nam djeca pročitaju poneku stranicu prevoda Kur’ana pa to zajedno komentarišemo. Ovo bih preporučio svim našim porodicama. Kur’an je blagodat i bereket, zajedničko učenje je poseban ugođaj a slušanje načina na koji ga djeca razumijevaju ponekad je fascinantno.

Svakako, potrudim se, zajedno sa djecom, pomoći supruzi oko iftara. U nas takve zovu „papučarima“ ali je pripremanje iftara postaču veliki hajr i želim biti dio tog dobra.

I još jedan lijep savjet. Navikavajte djecu da nauče iftarsku dovu koja je vrlo kratka i neka nam je djeca uče kad se zajedno iftarimo. To je predivno.

Imate li neku poruku za naše čitaoce?

Ne tupite glavu suludim idejama da treba da popravljate svijet. Popravljajmo sebe i vidjet ćemo da ćemo imati pune ruke posla!

Akos.ba