S narodom se mora raditi i uz narod biti

Od objavljivanja rezultata lokalnih izbora, održanih 2. oktobra, permanentno sebi postavljam pitanje ko i kako radi s našim narodom, i stalno se vraćam na uvjerenje da se s narodom mora neprestano raditi i uz narod čvrsto biti. Da ne bude zabune, ovdje mislim na bošnjački narod, koji je uglavnom i muslimanski.

Mogući gubitak načelničke pozicije u Srebrenici bio bi težak nacionalni udes i isplivavanje na površinu mnogostrukih poraza, čini mi se mnogo težih nego što to sada izgleda. No, to je posebna i bolna tema.

Svojevrsnu nacionalnu bošnjačku sramotu predstavlja činjenica da 20 godina od okončanja rata svekolika bošnjačka elita nije uradila dovoljno na osvješćavanju Bošnjaka u Velikoj Kladuši, te da smanji podršku na takvu mjeru pa da osuđeni ratni zločinac ne može osvojiti vlast i vladati ovim gradom. Također, kako razumijevati i ostati miran na izvještaje da su desetine Bošnjaka iz Bratunca glasali poštom iz Srbije? To što su Bošnjaci iz herojske Žepe glasali za srpske stranke, čak i one koje prijete secesijom, jedan od povratnika je ovako objasnio: „Godinama je nas Sarajevo šamaralo, pa neka je došlo vrijeme da i mi jedan šamar Sarajevu uzvratimo.“ Žepski glavni imam Edin ef. Šljivar pojasnio je da su ljudi prepušteni sami sebi, da se probosanske političke stranke nisu htjele dogovoriti oko zajedničke liste i „dok su predstavnici naših političkih stranaka gubili energiju na međusobna optuživanja i na dokazivanje kako su oni drugi loš izbor, predstavnici političkih stranaka sa sjedištem u RS-u su lobirali za sebe.“

Postavimo stvari nešto drukčije. Nije dovoljno samo konstatirati, kao opravdanje, da narod ima vlast kakvu zaslužuje i kakav je on sam, nego je nužno i propitati da li vlast i nacionalne elite formatiraju stanje naroda prema vlastitim potrebama, odgajaju li narod i usmjeravaju li ga prema svojim sebičnim intresima. Naravno, ukoliko im se dopusti da tako čine. Ako stvari tako postavimo, onda ne možemo govoriti o samozapuštenosti naroda, nego je velika istina u tome da su vođe i predstavnici toga naroda, oni koji se pitaju i odlučuju, zapušteni i prema narodu potpuno neodgovorni.

Nadalje, kako objasniti da većina Bošnjaka iz Prijedora uopće ne glasa na izborima, premda bi njihovih više od deset hiljada glasova mogao biti važan jezičak na vagi i potencijal s kojim bi mogli mnogo efikasnije štititi svoja prava i unaprjeđivati postojeći loš status?

Mnogo je otvorenih pitanja, ali možda bi se do odgovora na većinu onih ključnih došlo ukoliko bi se tragalo za razlozima davanja bošnjačkog glasa srpskim secesionističkim strankama za veoma sitan i, skoro, jednodnevni lični interes.

Postavimo stvari nešto drukčije. Nije dovoljno samo konstatirati, kao opravdanje, da narod ima vlast kakvu zaslužuje i kakav je on sam, nego je nužno i propitati da li vlast i nacionalne elite formatiraju stanje naroda prema vlastitim potrebama, odgajaju li narod i usmjeravaju li ga prema svojim sebičnim interesima. Naravno, ukoliko im se dopusti da tako čine. Ako stvari tako postavimo, onda ne možemo govoriti o samozapuštenosti naroda, nego je velika istina u tome da su vođe i predstavnici toga naroda, oni koji se pitaju i odlučuju, zapušteni i prema narodu potpuno neodgovorni. Tako dolazimo do zaključka da je stanje naroda odraz duha i vizija rukovodećih struktura i intelektualnih elita. Drugim riječima kazano, ako narod vidi da je nekažnjivo mito i korupcija, da je sve na prodaju pa čak i dostojanstvo, zašto i neki od njih ne bi za 100 KM, a da ne kažem za radno mjesto, prodao svoj glas? Zar ga tome mnogi svojim postupcima svakodnevno ne uče?

Prema tome, s narodom treba raditi iz dana u dan, neprestano, od bešike do groba. Narod treba educirati, pokazati mu svoju toplinu i iskrenu brigu. A najbolji rad i edukacija su vlastita djela i postupci. Tu vrstu edukacije svi razumiju, i visoko obrazovani i nepismeni.

Na što smo se mi danas sveli? Ko i kada posjećuje i ohrabruje Bošnjake u Srebrenici, Prijedoru i Stocu da istraju u svojim i našim političkim i ljudskim borbama? Ko i kada im pomaže i razvija vizije, nudi rješenja i unaprijed ima osmišljene korake i razrađene scenarije? Gdje smo se mi skoncentrirali i našto fokusirali? Geografski na Sarajevo, idejno i vizionarski na ovladavanje polugama moći? Makar i neznatna i privremena bila. Postaje li Sarajevo bosanska Granada? Stjecište prognanih Bošnjaka, onih koji danas u njemu pokušavaju naći sigurnost, posao i poštovanje, napuštajući rodna sela i gradove? Kolega Muhamed Velić u ovom broju upozorava na andalužanski scenarij, koji je toliko očit i s toliko podudarnosti i sličnosti se može uočavati, pa makar sve to bila i puka koincidencija, da se jednostavno ne može ne vjerovati u mogući takav rasplet događaja i budućnost balkanskih muslimana. Malo po malo autohtoni muslimanski prostor se parceliše, fragmentira i sužava. Štaviše, redukcija muslimanskog životnog prostora na Balkanu ide mnogo brže nego u Andaluziji. Proces nestanka muslimana u Španiji je trajao najmanje četiri stoljeća, samo ako bi se kao početni period uzeo pad Kordobe 1236. godine, preko pada Granade, kao posljednjeg muslmanskog utočišta 1492., pa do posljednjih progona 1614. god. S druge strane, za nešto više od jednog stoljeća od povlačenja Osmanlija sa Balkana, muslimanska teritorijalna homogenost i politička relevantnost je na veoma zabrinjavajućem nivou. Fragmentiranost, međusobna zavađenost, nemogućnost postizanja kompromisa i konsenzusa, različita koaliranja sa progoniteljima i neprijateljima karakteriziralo je do posljednjeg dana propadajuću andaluzijsku muslimansku zajednicu. Pogledajmo naše stanje i čemu vodi!

Amin Maalouf u knjizi Lav afrički daje izuzetan i nama veoma poučan detalj iz stanja prognaničke zajednice iz Granade u Maroku, koja je odlučila da uputi poziv muslimanima svih zemalja da im priteknu u pomoć, a posebno „velikim vladarima islama: Velikom Turčinu, novom perzijskom šahu, egipatskom sultanu, i nekima drugim, manje poznatim“. Kada se vratio izaslanik s puta, kojeg su prognanici ispratili s velikim očekivanjima, grupe Andalužana, jedna za drugom, dolazile su da čuju vijesti s Istoka. Izaslanik im je detaljno pričao o utiscima s puta po Siriji, Iraku, Perziji, Istanbulu, Armeniji, Turkestanu, o tome kako su svi njegovi domaćini naglašavali da će Kastilijanci uskoro biti pobijeđeni, da će Andaluzija ponovo biti muslimanska i da će se svi moći vratiti kući. Doduše, priznao je da ne zna kada i kako će se to desiti, ali će biti tako. Prognanici su bili ushićeni takvim najavama. Međutim, samo je svome sestriću Hasanu rekao pravu istinu: „Evo šta sam vidio na Orijentu: perzijski šah se sprema zaratiti sa Turcima koji su sada zauzeti sukobom s Venecijom. Što se Egipta tiče, upravo je od Kastilijanaca primio tovar pšenice u znak prijateljstva i savezništva… trenutno ni jedan muslimanski vladar kojeg sam susreo nije pretjerano zabrinut ni za sudbinu Granađana, ni nas izgnanika…“

U nastavku, objašnjavajući zašto je ljudima govorio ono što ne odgovara istini, izaslanik je objasnio: „Svi ti ljudi još uvijek čuvaju, obješene na zidu, ključeve svojih kuća u Granadi. Svaki ih dan gledaju, i gledajući ih uzdišu i mole se. Svakog dana u njima ukrsavaju uspomene na sretne dane, običaje, na snagu i gordost, koje nikada neće pronaći u izgnanstvu. Jedino što ih drži u životu jeste nada da će, zahvaljujući velikom sultanu ili Providnosti, uskoro pronaći svoje kuće, boju kamena, miris vrtova, vodu iz fontana, netaknute, nepromijenjene, kao u njihovim snovima. S tim žive, s tim će i umrijeti, oni i njihova djeca poslije njih. Možda bi se neko trebao odvažiti i naučiti ih kako da se suoče s porazom, objasniti im da, ako želiš ustati, prvo moraš priznati da si na zemlji. Možda bi im jednoga dana neko trebao reći istinu. Ja nemam hrabrosti.“

Čvrsto vjerujem da za nas ovdje još uvijek nije kasno. Međutim, nama ne trebaju lažne nade. Nama treba istina o našem stanju i zabludama, pa makar bila i gorka; puna istina za koju ćemo imati hrabrosti da je jedni drugima kazujemo i na istini vodimo međusobne rasprave. Usto, radi opreza Bošnjaci trebaju imati u vidu i činjenicu, ako su se nekada moćne muslimanske države, koje su kontrolirale više od polovine tadašnjeg poznatog svijeta oglušile o stradanje Granade, zašto se danas, tako nemoćne i međusobno posvađane, ne bi oglušile o naše stanje. Istodobno, treba razumijevati okruženje i njegova raspoloženja, jer koja je razlika između srednjovjekovne križarske retorike i pohoda i savremene mrziteljske retorike evropskih boraca protiv islama? („Nemam ništa protiv nemuslimanskih doseljenika iz Ukrajine, Vijetnama, Rusije, Bjelorusije ili Srbije. Ja sam samo protiv islamske migracije zato što smatram da su te kulture apsolutno nespojive“, riječi su češkog predsjednika Miloša Zemana. „To možda zvuči čudno, ali žao mi je, islam nema mjesto u Slovačkoj“, kazao je Robert Fico, premijer Slovačke.)

Da bismo bili u mogućnosti o sebi se brinuti, svoje interese čuvati, nove progone preduprijediti, mora se predano i iskreno raditi s narodom, sa svakim pojedincem, ma gdje bio i šta radio. Neka konačno ovi lokalni izbori budu osvještenje i pouka. Svima!

Piše: Ekrem Tucaković

preporod.com