Rokovi određeni

Svaki narod ma koliko moćan i mnogobrojan bio ima svoj rok trajanja i postojanja.

Nijedan narod ne može ni ubrzati ni usporiti vrijeme mu određeno. (El-Hidžr, 5)

U knjizi što sadrži utvrđene rokove, Levhi Mahfuzu, čuva se zapis kada nam neodložno dolazi smrt u susret i zato nema nikakve racionalne svrhe truditi se da se ona izbjegne. Niko joj ne može umaći time što će bježati i skrivati se u nekakve zone iluzorne sigurnosti.

Gdje god bili, stići će vas smrt, pa makar bili i u kulama visokim! (En-Nisa, 78)

Na Sudnjem danu Knjiga će biti otvorena i razlistana da se prema njenim zapisima odmjere naša djela. Knjigu ćemo čitati i čuditi se njenom sadržaju.

I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete grješnike prestravljene zbog onoga što je u njoj. Teško nama! govorit će kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala! – I naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti. ( El-Kehf: 49)

Kada je to već tako, zahtjev koji se ispostavlja čovjeku koji korača ovozemnim životom je više nego jasan: Mora se ostati smiren i staložen doživljavajući stalne promjene u životu (sreću ili nesreću, žalost ili radost).

Vjerska vrlina i dužnost je sudbinu prihvati sa zadovoljstvom i predanošću Bogu. Uostalom kada bi ugoda i neugoda bile vezane jednim užetom, onaj koji bi mnogo želio da ima od jednog, također, mora imati mnogo od drugog – onaj koji želi da bude “presretan”, mora biti spreman da bude i ,”smrtno nesretan”.

Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko – da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce. (El-Hadid, 22-23)

Ma šta se u neprestanim promjenjivostima života dogodilo vjerniku, on se okreće prema Bogu, Njemu se utječe i podnosi to strpljivo, jer ništa ga ne smije odvojiti od Stvoritelja u čijoj vjeri ustrajava, bez obzira na udare sudbine, prilika i ljudi. Lijepo govori jedan mudrac: “Sudbina me ne vrijeđa, jer Bog neće izmijeniti svoje zakone radi nezadovoljstva jednog vrapca.”

Iskreno vjerovanje u rokove određene podrazumijeva najviše stupnjeve sabura. “Tri su stupnja strpljenja”, govorio je sufijski prvak El-Mekki. “Prvi je da se Božiji rob prestane žaliti, drugi je da bude zadovoljan s onim što mu je određeno i treći da voli sve što Bog čini s njim.”

El-Kušejri definira strpljenje kao nesuprotstavljanje Kaderu (Odluci). Mnogo više od formalnog strpljenja je zadovoljstvo Božijim određenjem i smirenje (rida). Bježanje od Odluke je slično bježanju od smrti, ono što je zapisano na Čuvanoj ploči ne može se izmijeniti nikakvom silom niti lukavstvom.

Razmotri li se učenje o Božijoj nepromjenljivoj Odluci sa praktične životne strane, vidjet ćemo kako se pred nama otvaraju horizonti nade i slobode. S obzirom da jedino Bog upravlja svim stvorenim, da određuje rokove postojanja i trajanja, onda je panični strah od ljudske sile, pa makar iza nje stajali moćni državni sistemi i organizacije u suštini besmislen. Ljudi, uprkos, moći kojom raspolažu, ne upravljaju historijom, oni nisu gospodari sopstvenih života, pa kako onda da odlučuju o bilo čijem životu na ovom svijetu. Oni ne mogu spasiti sebe od nevolja i nesreća, ne mogu preduhitriti vrijeme, nisu u stanju izbjeći i izmijeniti ono što im ne ide u prilog.

U posljednje vrijeme sve više se, strateški i sinhronizovano, širi strah od nezaustavljive prodornosti velikih sila. Njihovoj globalnoj moći, uvjeravaju nas i plaše nas istovremeno, mali narodi se moraju po svaku cijenu pokoriti. Šalju nam se poruke kako nije pametno da mali narodi uopće propituju moralnost i ispravnost ponašanja velikih sila. Kao da su moćni zbog svoje civilizacijske superiornosti nedodirljivi i moralno povlašteni, kao da su s one strane morala jer njihova moć je, neuzubillahi, božanska i neupitna. Navodno, ako tako ne postupimo još više ćemo navući njihov bijes i osvetoljubivost.

Zaboravljamo da su po Božijem određenju s lica zemlje jedan za drugim nestajali moćnici koji su prkosili Božijem redu i odredbi umišljajući da su oni iznad sudbine, pravde i zakona. Kao što svaka sjekira sebi odsjeće malj koji će je na kraju razbiti, tako i svaki faraon ima svoju “mušicu” koja će mu mozak rastočiti.

Prihvatanjem ponižavajućeg svjetonazora po kojem je mudro pred moćnicima šutjeti i drhtati od straha nesvjesno, “istiskujemo” Boga iz povijesti i stvarnosti, a na Njegovo mjesto postavljamo stvorenja, koja su ograničena i nemoćna. Mogu li moćni, ma kako po našim ljudskim mjerilima bili vojno i tehnološki nadmoćni, biti i nepravedni i destruktivni, a da to barem ne prepoznamo i javno ne posvjedočimo?

Vjerovanje u edžel, rok određeni, oslobađa nas od bezumnog straha od smrti, ali i od života u poniženju. Vjerovanje u edžel nam daje snagu da nam se ništa ne može desiti osim onoga što nam je Bog u Čuvanoj Ploči zapisao.(Islam.ba)

akos.ba