Roditelj „cvjećar“ VS roditelj „kipar“
Svaki roditelj ima svoj roditeljski stil koji smatra najispravnijim. Ne postoji univerzalni recept, kao ni savršeno roditeljstvo. Ali, isto tako, ne postoje ni savršena djeca. Nažalost, svjedoci smo da u posljednje vrijeme vlada ovaj fenomen u pristupu odgoju. Zašto roditelji kao cvjećari i kipari? Kakve veze imaju ova dva plemenita zanimanja sa najplemenitijim? Pa, velike ustvari. Roditelji imaju određenja očekivanja od svoje djece. Ništa strašno. Ljudska bića smo i karakteriše nas to da imamo određena očekivanja. Zapravo, rijetke su situacije kad ne očekujemo ništa. Ali, moramo biti iskreni i priznati da najveći teret očekivanja na naša ramena pada upravo od strane roditelja. Jer, djeca trebaju potvrdu roditeljske ljubavi, kako ona starija, još više ona mlađa. Ali, šta kad ne možemo da ostvarimo zamisli naših roditelja? Šta da činimo kad svi potencijali i tendencije koje nosimo se kose sa njihovim željama i planovima za naš život? I najvažnije, šta roditelji rade da nam olakšaju?
Većina roditelja danas se ponaša poput cvjećara i kipara, i to istovremeno. Možda će nekima ova dva pojma da isključe jedan drugi, ali zapravo to nije tako. Roditelji su kipari jer imaju „spisak“ kakva će njihova djeca da postanu. Žele da ih oblikuju po svom ćejfu. „Imat će sve petice“ ili „Bit će doktor“. Kao kad kipar oblikuje kamen i oni bi da tako oblikuju dijete. Pa da ono bude i pametno, poslušno, skromno, zahvalno, pristojno, uvijek nasmijano, ali i otvoreno, druželjubivo… spisak je dugačak. Još samo da im neko pruži u ruke čekić da mogu iskucati sve te osobine na sklupturu od svog djeteta pa da njihov ćejf bude potpun. Niko zadovoljniji jer su dobili dijete baš onakvo kakvo žele: i pametno i pristojno, poslušno, uspješno…
Ali, upravo na tim očekivanjima i ostane. Jer u tim trenucima roditelji magično se pretvore u cvjećara. Cvjećar zalijeva cvijet vodom i pusti ga da raste na suncu. Roditelji se ponašaju slično, nažalost ne znajući da njihova djeca ne mogu da rastu i odgajaju se sama od sebe. Dok roditelji maštaju kakvu žele djecu, njihova djeca odrastaju. Obezbjeđuju im „sve“ sanjajući kako jednog dana dočekuju svog doktora ili doktoricu na ulaznim vratima. Daju im „puno ljubavi“ i svega ostalog što im je potrebno da bi njihova djeca jednog dana postala ono što su oni zamislili za njih. Zalijevaju svoj cvijet očekujući da se jednog dana otvore njihove najljepše ruže.
A onda se jednog dana probude i ošamari ih surova realnost. Njihova djeca nisu postali ono što su oni željeli za njih, a i nisu ni tako bliski. Šta se desilo? Tad će pronaći milion razloga šta je pošlo po zlu, ali rijetki će da okrive sebe. Djeca nisu digitroni i ne mogu to nikad ni postati. Djeca nisu produžetak svojih roditelja. Oni su zasebna ljudska bića koja trebaju da imaju zadatke u vlastitom životu. Ako djeca žive kako roditelji žele, onda ni jedni ni drugi neće biti sretni. Svako dijete ima neki svoj potencijal. Možda Vaš sin ili kćerka neće postati inžinjer ili doktor, već umjetnik, ali to nije strašno. Strašno je kad želite djecu poput digitrona, strašno je kad želite djecu koja će da ostvare Vaše snove. Mislite da činite dobro za njih, ali samo ih udaljavate od sebe. Jer postoje dijelovi Vašeg djeteta koji će zauvijek ostati zatrpani, jer ih niko nije njegovao i dopustio da se razvijaju. Vaša djeca će da ostanu ptići koji ustvari nikad nisu poletjeli jer su morali da ostvare sve zamisli svojih roditelja „kipara“. A ono što oni jesu, ostalo je da čuči u mraku jer su roditelji „cvjećari“ zalijevali nešto drugo.
Pustite da djeca žive vlastite živote i imaju vlastite snove. Njima ne trebaju ni kipari, ni cvjećari, već roditelji.
Za Akos.ba piše: Šejla Musić
