Rob i slavuj kanona: pjesništvo Osmana Đikića
Iz knjige “Rob i slavuj kanona: pjesništvo Osmana Đikića” autora dr Vedada Spahića, izdavač BZK Preporod, Tuzla, Mostar, 2002.
Uvod
U prosudbama književnog djela Osmana Đikića izdašnosti književne historije i kritike nema niti je bilo očekivati. Književnopovijesna paradigma koja tek uspostavlja osnovni dijahronijsko-hijerahijski red unutar jedne nacionalne književnosti (u Bošnjaka ni taj dio posla još nije okončan) je, sasvim razumljivo, pretežno zaokupljena izrazitijim književnim autentičnostima, koje u prostoru date kulture obezbjeđuju neophodni minimum književne memorije kolektiva. Prebiranje po ešalonu namrlih joj epigona i satelita još nije u popisu njezinih prioritetnih poslova.
Zadaća je, međutim, dolazećih generacija književnih historičara da održivost prvokanoniziranog niza testiraju, između ostalog, i zahvatom u korpus prethodnom arbitražom deplasiranih ili prešućenih književnih činjenica. Znanstvenost književne povijesti bez toga je fundamentalno upitna. Vrijedi se prisjetiti ruskih formalista koji su upravo u zaboravljenoj književnosti drugorazrednih pisaca identificirali onu diskurzivnu praksu koja, u polju interesa književne povijesti, na najbolji način može učiniti razvidnim evolucione procese književnosti. Pri tom je posebno isticana uloga tzv. zanatlija kojisu neophodne karike u procesu književnog razvoja i reprezenti najtipičnijih crta književnosti jednoga vremena (V. Žirmunski).
Upovijesti bošnjačke književnosti, k tome, zarad svih kontekstualnih specifičnosti, na koje ćemo pokušati da ukažemo, upotreba kvalifikativa «prvo-» ili «drugorazrednosti», prilikom procjenjivanja značaja konkretnog autora, traži dodatan oprez, naročito u radovima koji bi da u sebi pomire književnopovijesnu rekonstrukciju i kritičku(re)valorizaciju. Neophodnim stoga smatramo u vidu prolegomene prezentirati eventualne metodološke novine ovoga u odnosu na dosadašnja istraživanja bošnjačke književnosti kako austrougarskog tako i drugih perioda.
Autor knjige u zaključku je istakao:
Pristup za koji smo se opredijelili u književnopovijesnoj i analitičko-interpretativnoj valorizaciji poezije Osmana Đikića pretpostavljao je kontekstualizaciju unutar društveno-povijesne, kulturalne i književne paradigme vremena u kome je pjesnik stvarao. Na tragu teorije interliterarnog procesa ipostkolonijalne kritike propitivali smo moduse punog involviranja bošnjačke književnosti u južnoslavensku interliterarnu zajednicu, način funkcionisanja i aproprijacijsku propusnost filtera bošnjačke kulture austrougarskog postokupacionog perioda, kako za tradicijske tako i za egzogene sadržaje koje domaća diskurzivna praksa intertekstualno asimilira. Metodološki okvir našeg istraživanja utemeljen je na kategoriji interliterarne zajednice koja prema Dionizu Đurišinu podrazumijeva “zbir književnosti među kojima postoje više ili manje uski oblici koegzistencije, veća ili manja mjera razvojne uzajamnosti, među kojima sejavlja više ilimanje izrazita mjera korelacije. Međutim, te komponente, nacionalne ili druge pojedine književnosti, imaju pored toga i vlastite, imanentne razvojne smjerove.
Njihov je rezultat originalnost i neusporediva samosvojnost svake pojedine književnosti. Taj neposredni faktor samobitne cjeline ne može biti anuliran faktorom drugačijeg tipa. Prednost ove književnohistoriografske metode ogledala se u tome što povrh kontaktologije ili tzv. poredbenohistorijskog pristupa, koji se, naravno, ni danas ne može u potpunosti zanemariti, teorija interliterarnog procesa obavezuje na utvrđivanje činjeničnog prinosa svih sastavnica, uključiv i bošnjačku književnost, tipologiji odnosne stilske formacije (u obzoru našeg interesa to je bio poglavito romantizam) unutar južnoslavenske interliterarne zajednice i šire. Bez supostojanja bošnjačke komponente zajednica ovih srodnih književnosti ne bi bila to što jeste, jednako kao što slavistička znanost koja zaobilazi tu činjenicu uskraćuje sebi mogućnost sagledavanja ukupnosti rneđuknjiževnih odnosa i procesa na slavenskom jugu. Riječju, razvoj bošnjačke književnosti posljeduje drugačijim oblikom razvojne reprezentacije književnosti cijele zajednice. I takvo kakvo jeste Đikićevo pjesništvo u punoj je mjeri potvrdilo zakonomjerne principe interliterarnosti. Kristaliziralo se i jedno od mogućih rješenja problema diskontinuiteta tada stvarane poezije s pisanom produkcijom prethodnih razdoblja, poglavito divanskim pjesništvom, koje kao elitna mistička književnost na nematernjem jeziku nije moglo ponuditi adekavatan Intertekstualnioslonac prosvjetiteljsko-romantičarskompoetskomdiskursu izravno angažiranom u dizajniranju ideologijskih konjunktura rane faze nacionalizacije i evropeizacije bošnjačkog etnosa.
S druge strane, zakonitosti interliterarnog procesa ukazale su na plauzabilnije mogućnosti objašnjenja reduktivnog, površnog i “zakašnjelog”importa evropskih književnih tekovina posredstvom susjednih istojezičnih literatura u kojima je prethodno vrlo temeljito obavljen tretman njihova ‘pripitomljavanja’ do razine na kojoj su mogle ići u susret ovdašnjim potrebama. Naime, umjesto uobičajenih atribucija: periferne, nezakonodavne, atipične, književnosti nedržavnih naroda, književnosti ubrzanog razvoja itd., interliterarni metod uvodi terminološku opreku više odnosno manje diferenciranihknjiževnosti, držeći ove druge gotovo paradigmatičnim za razvoj književnosti uopće. Problemi koje one nose sa sobom ukazuju se zakonodavnijim od tzv. zakonodavnih književnosti.Manjastilsko-formacijska diferenciranost može se, s obziromnarasprostranjenost,uzeti kaopravilo, a avangardni iskoraci, koji se, takođe po pravilu, najčešće dešavaju u tzv. velikim književnostima, kao izuzeci koji usmjeravaju razvoj književnih tokova na globalnom planu.Neravnomjernost formacijskakomprimacija i singularizacija bivaju shvaćene kao regularne pojave uvjetovane različitim determinantama književnog razvitka.
Kao radno-operativnu pretpostavku preuzeli smo uobičajenu klasifikaciju Đikićeva pjesništva na rodoljubivo, ljubavno i religiozno, ali je sama interperetacija tekstova dovela u pitanje neka od ovih terminoloskih odredenja.
“Rodoljubiva” poezija, najzastupljenija u prvoj zbirci Pobratimstvo (Beograd, 1900), pokazalo se, fungira kao poezija političkoga programa, savršeno podmirujući teorijski aksiom o ideologijskom diskursu kao odsutnom odrazu kontemporarnih povijesnih proturječja. Naime, izostanak plebiscitarne solidarnosti bosanskih muslimana sa jasnom nacionalnom idejom, napose onom uz koju pristaje Đikić, vodio nas je zaključku da je, prije nego rodoljubiva, po srijedi političko-programska poezija.
Srpska nacionalna ideologija kao njeno dominantno obilježje u suprotnosti je sa poimanjem rodoljublja kao intersubjektivnog osjećaja zajedničkog porijekla, dijeljenja zajedničke sudbine i vezanosti za zavičajno podneblje svojstvenog svim pripadnicima jedne etnije, dok uz politički program, po pravilu, pristaje tek manji ili veći dio zajednice. Ključna teorijska provokacija s kojom nas je suočio ovaj motivski krug pjesama bio je problem njihove literarnosti. U okrilju književnosti, naš je zaključak, drži je samo ‘ žanrovskost’ – formalni princip organizacije govornog niza (stih), dok po svemu ostalom ovo stihotvorstvo pripada retoričko-persuasivnom tipu diskurzija (pamfleti,političkapublicistika…) koje u ljutoj stranačko-političkoj utakmici svojim prozirnim binarizmima i pojednostavljenjima ispunjavaju produkcijski prostor političke parole. Gotovo nijedan naslov iz ovog motivskog kruga ne zavrjeđuje da bude izdvojen. Cijela stihozbirka Pobratimstvo koautorskog tria Sulejmanpašić-Karabegović-Đikić neumjetničko je svjedočanstvo o jednom trubulentnom peridou bošnjačke i bosanskohercegovačke povijesti.
Pristup ljubavnoj lirici, dominantno zastupljenoj u zbirci Ašiklije (Mostar, 1902), usmjeren ka istraživanju prirode njene intertekstualnosti, u izvjesnoj je mjeri potvrdio postojeća mišljenja o Đikićevom obogaćenju bosanskohercegovačke pa i južnoslavenske interliterarne paradigme svježom linijom lirskog iskazivanja jednog bosansko-orijentalnog erotskog senzibiliteta (M. Rizvić). Mogućnosti emancipacije od kultnog pokloništva pjesničkim uzorima, nadasve Radičeviću i Zmaju otvorilo je osobeno poimanje sevdaha utemeljeno na bekrijsko-raspusnom senzibiltetu bošnjačke usmene romanse, u najboljim primjerima realizirano kao autorska nadgradnja usmenonarodnog supstrata (žena je u tim pjesmama npr. Bre đavole, kono more, Alaimaš… oslikana u jasnim senzualziranim konturama nasuprot romantičarskom stereotipu idealne drage kao privida i nagovještaja daleke i nedosegnute sreće), dok je aproprijacija modela ulandsko-hajneovske balade, koasimilirajući srodne motive domaće tradicije (balade o porodičnoj tragediji, npr.), u pojedinim pjesmama estetsku vjerodostojnost gradila na vještoj narativnoj redukciji i lokaciji fabule u prepoznatljivi zavičajni ambijent. Pri tom su se iskristalizirala i dva lica orijentalizma u Đikićevom pjesništvu – jedno podsticajno i drugo paralizirajuće. Đikićeva ljubavna lirika uistinu je pravi depo konvencionalnih i loše asimiliranih toposa romantičarske orijentalističke egzotike,importovanihiz druge ili treće ruke – od evropske preko srpsko-hrvatske romantike i domaćih orijentofila Bašagića i Šantića. Orijentalistički elementi imaju prvenstveno dekorativnu namjenu i, premda je riječ o ljubavnom pjesništvu,iz drugog plana signiraju ideolosko-političku legitimaciju autora.
No, s druge strane, kulturološki i interliterarno posmatrano, ove tendencije polučuju i stanovite pozitivne efekte:bošnjačka poezija testira svoje mogućnosti uvođenjem novih motivskih i stilsko-formativnih standarda, publika širi receptivni horizont, književnost u globalu profitira uključenjem u interferentne procese južnoslavenske meduknjiževne zajednice. Na koncu, i pojedina Đikićeva pjesnička ostvarenja namiruju se sadržaji ma kojenudi tranzicijska evropeizacija i njoj uporedna orijentalizacija. Sve u svemu, pokazalo se, analizirajući ašiklijski tematsko-motivski krug u cjelini, da se intertekstualna procesualnost na polu estetike poistovjećivanja odvijala ambivalentno, i kao afirmativno i kao kontroverzno remodeliranje žanrovsko-tematskih predložaka, u spektru od strogo konvencionalnih intermotivskih prožimanja (ljubav – patriotizam npr.) do uspjelijih improvizacija s naglašenom notom ironije i komike, ili probojem socijalne motivacije u narativno strukturiranim pjesmama, što Đikića legitimira kao protagonistu osebujnog ‘poetskog realizma’, a po čemu je jedinstven u bošnjačkom pjesništvu austrougarskog perioda. lz kruga pjesama s ljubavnim motivom vrijedi posebno izdvojiti baladu Dvije žrtve u kojoj je do izražaja došlo istinsko umijeće lirske naracije, te romanse Dvije mejdandžije, Dilber Esma i jabandžija i Bježi nado kao koherentne strukture mogućih narativno-poetskih svjetova, makar se ispripovijedani sadržaji, postupci i stavovi likova mogu dojmiti kao stanovita erotomanska pretjerivanja.
Apsolut je vjere također jedno od diferencijalnih obiljezja bošnjačke književnosti austrougarskog perioda.U Đikićevom djelu najizrazitije se manifestira u knjizi Muslimanskoj mladeži (Dubrovnik 1902). Stihovane pripovjesti o vjerovjesnicima i evlijama žanrovski smo definirali kao religiozno-didaktičke hićaje. Svi kvaliteti i sve slabosti ovih pjesama proizlaze iz njihove usmjerenosti ka niskoprofilnom, socijalno-historijski, čak i starosno determiniranom čitaocu. U sklopu osnovne pragmatičke tendencije neke pjesme nastoje zadržati izvjesnu mističku crtu, dok druge teže standardnim intermotivskim preplitanjima, ponajviše sprezi religijskog i domoljubnog osjećanja.
Zanimljivo je da se u dosadašnjim klasifikacijama Đikićeva pjesništva ovaj motivski krug označavao terminom religiozno-mistička poezija premda je više nego jasno da su pjesme sa izraženom religijsko-mističkom tendencijom u manjini naspram onih etičkopedagoške vjerske orijentacije.
Nehajno prepuštanje matricama srpsko-hrvatskog romantičarskog kanona prve polovine 19. stoljeća osnovna je značajka Đikićevog repertoara pjesničkih oblika. Dok je u susjednim književnostima izbor oblika svojevrsni izraz ksenofobičnosti prema kulturama za koje su se vezale hegemonističke i asimilatorske prijetnje, obličku i ritmičko-metričku insuficijenciju u Đikićevom slučaju (isto vrijedi, manje-više, za sve onovremene bošnjačke pjesnike) trebalo bi shvatiti kao posljedicu “prespajanja” ovdašnje književne produkcije na novu interliterarnu matricu, koja nudi sve za domaću “preradu” potrebne zgotovljene inpute i čija je “pravila igre” neumoljivo discipliniraju. Najvišu je cijenu Đikić pritom plaćaorobujući metru, odnosno vanjskom ritmu simetričnog osmerca i epskog deseteračkog kalupa, pa su tek rijetki posrećeni stjecaji kada u okvirima zadate metričke sheme aktivirani sintaksički, emotivni i intonacijski potencijali mijenjaju unutarnji ritam i induktivno djeluju na cijelu semantičku konfiguraciju pjesme.
Znakovito, događaji saglasja eufonije, ritma i značenja češći su u narativnim dionicama pjesama. Analiza stila Đikićeve poezije u punoj nas je mjeri suočila sa problemom tzv. “stilistike općih mjesta”, i pitanjem o čemu zapravo govoriti – o stilistici ili o poetici (retorici). Kontekstualna stilistika manje je opsjednuta teorijskim dilemama te vrste, pa smo se i u stilističkoj interpretaciji više mogli usmjeriti ka pragmalingvističkim aspektima teksta. Premda je prevlast poetičkog nad stilističkim najizraženija na nivou figura značenja (tropa), u isto će se vrijeme, upravo na toj razini stilske artikulacije, u vidu efektnih slikovno-metaforičkih heterotopija dogadati sporadični poetski uzleti. Nedvosmislen je istraživački rezultat i saznanje da na leksičko-stilističkom planu više no ozloglašeni turcizmi strano tijelo u ovoj poeziji predstavlja zmaj-radičevićevski vojvođansko–varoški vokabular. Prepuštanje liniji najmanjeg otpora generalno je obilježje Đikićeva stila, kao uostalom i njegove poezije u cjelini, liniji koja služi pragmatičkoj svrsi unutar samozasađene šume vanknjiževnih zadaća kroz koju se pjesnikov književni dar teškom mukom probijao.
Akos.ba
