Razvoj govora: Ako djeci tepate morat ćete ih dva puta učiti govoru

U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku piše da tepati znači „izgovarati glasove kao dijete kad počinje govoriti“, odnosno „nadijevati riječi odmila, nježno govoriti kome“, a govor je definiran kao „prirodna sposobnost čovjeka da se sporazumijeva, šalje i vraća misli i poruke pomoću artikuliranih glasova koji oblikuju riječi i rečenice“.

Govor je jedan od najpotpunijih i najučinkovitijih oblika komunikacije među ljudima. Dakle, govor ima vrlo značajnu komunikacijsku funkciju, ali i golemo značenje za psihički i socijalni razvoj djeteta, njegovu socijalizaciju, odgoj i obrazovanje. Zbog toga mu od samog rođenja treba posvećivati adekvatnu pažnju, osigurati djetetu dobar i kvalitetan govorni uzor i truditi se da postupno usvaja i formira pravilan govor.

Govorni uzor

Mnogo roditelja ne zna da je tepanje artikulacijski poremećaj i/ili poremećaj izgovora glasova i riječi pa tepanjem maze, nasmijavaju i uveseljavaju bebe i malu djecu, nazivajući njih, igračke, predmete i sve drugo što im pokazuju tepavim i smiješno izgovorenim imenima. Svoj govor nepromišljeno prilagođavaju mogućnostima i potrebama djece, oponašaju i često ponavljaju zvukove iz okoline te glasove i slogove koje bebe proizvode. Istovremeno oni drže da je tepanje dječji govor pa im se redovito obraćaju tepavim riječima, uvjereni da će ih tako djeca bolje razumjeti.

Mr. sc. Ivica Stanić kaže kako neke majke misle da će tepanjem uspostaviti prisniji i bolji kontakt sa svojom bebom pa joj zbog toga stalno tepaju. Ima roditelja koji potiču dijete na tepanje jer ih takav dječji govor nasmijava; ponekad dijete i nagrade čokoladicom ili nekim drugim slatkišem da bi ono svojim tepanjem uveseljavalo kolege, prijatelje i komšije. Još gore čine oni pojedinci koji ismijavaju, pa čak grde i prekoravaju dijete zbog tepanja, očekujući da će ga time primorati na korekciju tepanja i pravilan govor. Pri tomu zaboravljaju da izrugivanje, sila i batina ne mogu ispraviti tepav govor, niti ih odgajati. Naprotiv, ta nepedagoška sredstva situaciju čine još gorom, a ljubav i dobar govorni uzor pomažu korekciju i odgajaju. A kolika je to zabluda i koliku mu štetu takvim postupcima čine mislim da nije potrebno posebno isticati.

Kad je riječ o malim bebama koje još i ne tepaju, već samo guču, roditelji im tepanjem pružaju vrlo loš uzor pa, i ne znajući da to čine, uče ih tepati. U velikoj su zabludi roditelji koji tepaju bebama jer drže da ona svejedno ništa ne razumiju i ne shvaćaju što im se govori. Ne čine to oni namjerno, nego spontano, s najboljom namjerom i željom da ih razvesele. To ne znači da se u iznimnim situacijama, primjerice kad je dijete bolesno, tužno, potišteno, ne smije malo pomaziti tepanjem i olakšati mu patnju, ali to zaista mora biti rijetko, a nikako stalan način komunikacije s bebom ili malim djetetom.

Slušajući odrasle, dijete postupno usvaja govor, a kasnije, oponašajući govor roditelja i drugih osoba iz svoje okoline i razgovorom s njima, obogaćuje ga i provjerava u praksi. Zato mu roditelji moraju biti dobar uzor za oponašanje, a ono će, u skladu sa svojim psihofizičkim i govornim razvojem, potrebama i mogućnostima, slijediti svoje uzore i usvojiti taj govor. Roditelje ne treba zabrinjavati njihov tepav izgovor jer on nije posljedica poremećaja, nego nedovoljne cjelokupne razvijenosti, pa će s razvojem i sazrijevanjem tepanje biti zamijenjeno pravim izgovorom. Roditelji koji tepaju djetetu zbunjuju ga i dovode u dvojbu – tepati ili oponašati uzore koji mu se obraćaju pravilnim govorom. Zbog svega navedenog upozoravamo roditelje da djeci ne tepaju jer će ih morati dvaput učiti isti govor.

Razumijevanja dolazi prije govora

Poznati naučnici Marijan i Tea Košiček pišu u knjizi I vaše dijete je ličnost: „Dijete je još prije formiranja prvih riječi sposobno različitim glasovima reagirati na prijatne i neprijatne riječi svoje okoline, jer ih razumije prije no što ih može izgovoriti.“ Ono razumije tuđi govor, posebno govor majke. Putem razumijevanja tuđeg govora ono stječe određena znanja mnogo ranije nego što počne govoriti. Zbog toga naš govor prilikom komuniciranja s djetetom mora biti jasan, razumljiv, pravilan i razgovijetan. Mnoge majke, bake, očevi, djedovi i drugi ukućani veoma često tepaju djetetu, ugrožavajući tako njegovo psihičko zdravlje i pravilan razvitak pa, usto, i koče razvitak njegova govora.

AV – AV je pas

Poznati psiholog dr. Johannes A. Sehter iz Münchena preporučuje majkama da se djeci obraćaju pravilnim govorom, i to kraćim i kompletnim rečenicama, jer će ih djeca imitirati i s njima se identificirati pa će brzo i pravilno naučiti govor i imati pravilnu artikulaciju glasova. Djeca će govor još lakše, brže i pravilnije naučiti i potpunije doživjeti ako riječi vežemo uz određenu osobu, predmet, pojavu i situaciju, i ako svoj monolog popratimo radnjama pa, primjerice, uz presvlačenje djeteta kažemo: „Ti si mokar. Sad će tebe mama presvući. Evo ti lutka. Stigla je seka. Ti si gladan. Sad će tebe majka nahraniti. Evo babe. Dođi mami“ itd.

Jednako tako, kada dijete počne izgovarati prve riječi, treba mu uz njih dati objašnjenje i navesti njihovo pravo značenje. Naprimjer, dijete kaže: „AV – AV“. Treba mu reći: „Da, to je pas.“ Tako će dijete shvatiti da se životinja koju ono promatra i naziva „AV – AV“ zove „pas“. Isto tako valja postupiti i kod svih drugih novih riječi, kao što su: „MU“ (krava, tele) „MIJAU – MIJAU“ (maca), „PI – PI“ (pile, koka) i druge. Na taj način djetetu ćemo olakšati pravilno učenje govora i shvaćanje izgovorenih riječi. S djetetom uvijek treba voditi dijaloge, čitati mu, pričati, pjevati pjesmice, poticati ga, stimulirati i omogućiti mu da što više govori jer se kroz govor ono identificira s odraslima, a ujedno uči govor i obogaćuje rječnik.

Ključna uloga majke

Da bi uspostavili dobre temelje govora djeteta, odrasli moraju sudjelovati u aktivnom razvijanju govora jer razvoj govora kod djece ovisi o govornim aktivnostima odraslih i djeteta, o njihovom emocionalnom odnosu, motiviranosti i potrebi djeteta za govorom. Psihološka i emocionalna bliskost odraslih osoba i djeteta jedan je od važnih uvjeta za razvitak govornih aktivnosti i usvajanje pravilnih govornih navika. U porodicama u kojima vladaju čvrsti emocionalni odnosi, u kojima je dijete okruženo pažnjom, u osjećajno toploj i dragoj sredini, punoj ljubavi, uvažavanja, harmonije, razumijevanja, brige i bavljenja djetetom, njegov govorni razvoj teče bržim tempom, kontinuirano, bez zastoja i padova.

Naučno je dokazano da razvoj govora kod djece kasni tamo gdje se s njima manje komunicira, ili pak u porodicama u kojima se s djetetom strepi i sve mu se daje još prije nego što je ono osjetilo potrebu, želju i što je imalo priliku to zatražiti. Istina, ima lijene i stidljive djece. Njima možemo pomoći tako da u prvo vrijeme govorimo umjesto njih, ali kratkim rečenicama, jasnim i razgovijetnim govorom, bez tepanja i iskrivljenosti riječi. Mi ćemo istraživati njihove potrebe i želje, koje ona nisu bila u stanju izraziti. To posuđivanje govora djetetu treba prestati čim ono osjeti želju i potrebu nešto kazati, izraziti, zatražiti…

Razvoj govora kod djece može se poticati i kroz igru. Primjerice, dijete govori u ime svoje lutke i slično. I audiovizualni uređaji: radio, televizija i drugi prijenosnici glasa i slike, potiču razvoj govora, no sadržaj im treba biti zanimljiv i primjeren uzrastu djeteta. Ipak, najbolji je govor majke i drugih osoba koje s djetetom komuniciraju, uz uvjet da je taj govor pravilan.

Govor se uči i gledanjem

Američki su naučnici istražujući dječiji govor, utvrdili da bebe ne uče govoriti samo slušajući govor odraslih, nego i čitajući s njihovih usana. Do šestog mjeseca bebe usmjeravaju pogled prema očima, a zatim ga postupno preusmjeravaju prema usnama onoga ko im nešto govori i prate kako on namješta usne dok izgovara određene riječi pa, imitirajući ga, namještaju svoje usnice i pokušavaju proizvesti zvuk koji su od njega čule. Do dobi od godine dana usvoje te pokrete i ponovo pogled usmjeravaju prema očima govornika. To su pratili i utvrdili naučnici sa univerziteta Florida Atlantic.

Poput odraslih, bebe onoga ko im govori gledaju u lice i oči, tražeći socijalne smjernice onoga što su čule, a prate i neverbalne poruke, kao što su emocije povezane s izgovorenim riječima. Naučnici su pratili bebe od 4, 6, 8, 10 i 12 mjeseci – utvrdili su velike razlike u usmjeravanju njihove pažnje na osobu koja im govori. Testirane bebe bile su s engleskog govornog područja. Pušteni su im videosnimci žena koje govore engleskim i španjolskim jezikom, a sprava smještena na traci za kosu pratila je gdje djeca usmjeravaju pogled i koliko dugo. Rezultati 180 testiranih beba pokazuju da bebe od četiri mjeseca prate oči, a šestomjesečne bebe prate podjednako oči i usne, dok osmomjesečne i desetomjesečne bebe usmjeravaju pažnju uglavnom na usne. Jednogodišnje bebe pažnju su preusmjeravale na oči osobe koja im govori, a kada su čule španjolski, pogled su zadržale na usnama, prateći pokrete koje proizvode nepoznate riječi.

Sva djeca prve glasove, slogove i riječi izgovaraju tepavo. To roditelje ne treba zabrinjavati, niti takav dječji govor trebaju korigirati, ali ni oponašati. Također, ne smiju upozoravati dijete niti na bilo koji način skretati pažnju djeteta na taj nedostatak u njegovom govoru jer se mogu pojaviti negativne emocije u vezi s govorom pa ono postaje psihički napeto, nesigurno i izbjegava svako govorno izražavanje. Dječije tepanje jednostavno treba ignorirati.

Dijaloge s djetetom treba voditi polahko, razgovijetno, dobro artikulirano i gramatički potpuno ispravno pa će tepanje spontano, samo od sebe nestati.

Akos.ba