Razumjevanje sunneta: metodološke smjernice i pravila, I dio
PREDGOVOR
Hvala Allahu Gospodaru svjetova, koji je izabrao da nam islam bude vjera a Muhammed vjerovjesnik, upućivač i poslanik. Poslao ga je s istinom svim ljudima da obraduje i upozori; da Allahu, po odobrenju Njegovu, pozove. Učinio ga je svjetiljkom-vodiljom nakon perioda odsustva poslanika i dominacije zablude. Poslanik je Božiju naredbu ispunio, poruku dostavio i emanet kako ga je primio predao, i ljudima ono što im je objavljeno objasnio, propise Allahove protumačio i naredbe Njegove izvršio. Djelovao je dok ljudima vjera njihova nije bila usavršena i blagodat upotpunjena i dok Allah nije postao zadovoljan da ljudima islam bude vjera, za sva vremena, nepromjenjiva; vjera čije svjetlo se ne gasi i čiji se putokazi ne gube; čiji zakoni neće prestati važiti dok Allah ne naslijedi Zemlju i one koji su na njoj. U namjeri da svjetlo te poruke obasja sve i da se njena zastava nastavi vijoriti do Kijametskog dana, Allah, dž. š., je jasno odredio izvore svjetla i ishodišta upute, kako za života Resulullaha, s.a.v.s., tako i nakon njegove smrti, da se mišljenja ne bi sukobila i srca razišla. Zato Uzvišeni naređuje: Pokoravajte se Allahu, i pokoravajte se Poslaniku, i predstavnicima / pretpostavljenima vašim… ! (En- Nisa', 59) A "predstavnici / pretpostavljeni" (ulu-l-emr) su učenjaci kadri da iz izvora Šeriata deriviraju/izvode šeriatske propise. … A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima / pretpostavljenima svojim, shvatili bi gi oni među njima koji su obdareni dubokim razumijevanjem… (En-Nisa', 83) To su i upravitelji na koje Zajednica vjernika prenese vlast, i opunomoći ih da na nju primijene Allahove zakone i koji se toga pridržavaju i sa tog puta ne skreću. Pokoravanje Bogu se manifestuje kroz pokoravanje Božijoj knjizi, potpuno pridržavanje njenih jasnih (muhkem) ajeta, izvršavanje njenih naredbi, poštivanje njenih zabrana; kroz bezrezervnu vjeru u njene manje jasne (mutešabih) ajete, kroz uzimanje pouka iz njenih kazivanja i razumijevanje njenih zakona. Pokornost Bogu se još manifestuje i kroz pokornost Poslaniku izraženu kroz izvršavanje njegovih naredbi i slijeđenje njegova sunneta. Neka su blagoslov i mir Božiji na njega i njegovu porodicu! Još od pojave islama na sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., pozivalo se kao što se poziva na Božiju knjigu, a u skladu i okvirima poznatih pravila koje su definisali imami muslimana i njihovi mudžtehidi. Svi muslimani, po diktatu razuma i intuitivno, znaju da su Poslanikove, a.s., izreke, djela i odobrenja vezana za dostavljanje Poruke, Zakon i njegovo pojašnjavanje autoritativni i da su dio same vjere. Niko ko vjeruje u Allaha i Njegove poslanike ne može tvrditi suprotno. A kako bi musliman i mogao tvrditi suprotno kad je Sunnet najčvršće vezan za Kur'an. Sunnet pojašnjava ono što je u Kur'anu sažeto (mudžmel), razlaže objašnjeno (tufassil mubejjenehu), pojašnjava kur'anske ajete i iskaze, primjenjuje njegove propise, specifizira one kur'anske iskaze koji na prvi pogled izgledaju opšti / univerzalni ('amm), da bi ponekad suzio značenje (tuqajjid) onih iskaza koji se čine da su apsolutni i bezuvjetni (mutlaq). Zbog svega prethodnog, autoritativnost Poslanikova sunneta (hudždžijjetu-s-sunne) je smatrana jednim od temelja vjere koga nije dovodio u pitanje niko iz ranijih generacija ovoga Ummeta. Kasnije se pojavila generacija, intelektualno nedorasla i maloznana koja nije uspjela da napravi razliku između Sunneta, kao nepobitno utvrđene ili pak najvjerovatnije autentične tradicije Poslanika, a. s., na jednoj strani i između vijesti ranijih generacija i naroda. Nikad nisu imali jasnu predstavu o tome do koje granice se može ići u argumentiranju takvom viješću; o pitanju snage i validnosti pozivanja na takvu vijest; o pitanju njenog mjesta na ljestvici metoda ljudske spoznaje; i o mogućnosti da takva vijest može opovrgnuti ono što se racionalno ili osjetilno utvrdi. Toj grupi se pričinilo da je rasprava o ovom filozofsko-metodološkom problemu rasprava o samoj autoritativnosti Vjerovjesnikova sunneta. Uslijedilo je prebacivanje te filozofsko-metodološke rasprave na polje "Vjerovjesničke tradicije", polazeći od stanovišta da i Poslaničku tradiciju čine izreke / kazivanja (hadisi), a da su hadisi vijesti, te je otuda po njima riječ o raspravi o običnim vijestima / kazivanju. Pri tome se nisu osvrtali na značajne i suštinske razlike između samog Vjerovjesničkog sunneta, u smislu da je to zbilja Poslanička tradicija, i načina njenog prenošenja i kazivanja. Također se nisu osvrtali ni na razlike između metoda kazivanja i prenošenja vijesti od Allahova poslanika, s.a.v.s., i kazivanja predaja od drugih ljudi. Kao rezultat ove zbrke pojavila se čudna rasprava o autoritativnosti samog Sunneta; rasprava koja je zauzela ogroman prostor u studijama metodologije islamskoga prava i hadiskih znanosti, a koji se mogao odvojiti za proučavanje sunnetskih uputa, njihovo razumijevanje i za izvlačenje pouka i pojašnjenje njegovih poruka, te sličnim istraživanjima koja olakšavaju muslimanima, u svakom vremenu i prostoru, da svoje ideje, nazore, kulturu, načine življenja kao jedinke i društva oblikuju skladno smjernicama Sunneta i njegovim porukama. Ovi isforsirani / umjetni sukobi oko autoritativnosti predaja uopšte, i autoritativnosti ahad-predaja[1] posebno, su imali i druge negativne i opasne posljedice u smislu daljnje podjele i produbljavanja nesporazuma među muslimanima i povremenog preusmjeravanja hadiskih istraživanja u oblasti Sunneta na teoretske teme i rasprave od kojih većina nije ostavila bilo kakav pozitivan trag. Štaviše, mnoge od njih su imale negativan uticaj na misao i pozitivnu praksu. U takve se, naprimjer, mogu svrstati pitanje statusa Vjerovjesnikova sunneta u odnosu na Kur'an, pitanje derogacije Sunneta Kur'anom, Kur'ana Sunnetom, kao i iznurivanje muslimanskog uma istraživanjima na polju ocjene pouzdanosti prenosilaca (tevthiq), naracije (rivajeta), ocjene seneda (tashih), njihove kritike, kao i u oblastima u kojima se malo šta novoga može reći. Kad se na drugoj strani osvrnemo na kritiku metna (samog teksta predaje), metode njegova istraživanja i njegove analize uočavamo ogromnu razliku između velikih, upravo gigantskih napora uloženih u oblasti kritike seneda, i ograničenih napora učinjenih u sferi kritike metna, u smislu iznalaženja metoda za njegovo proučavanje, analizu, te isticanje uslovljenosti različitih hadisa mjestom, vremenom, sredinom i stvarnošću.
Činjenica je da su pravnici (fuqaha’), rahmetullahi alejhim, na pravnon polju uložili hvale vrijedne napore, koji su imali mogućnost da ispune cilj i udovolje potrebama da su samo obuhvatili sve vidove Sunneta i njegove vrste. Međutim, ti napori su bili usredotočeni na onaj dio Sunneta sa pravnom vrijednošću u sebi i samo na predaje te vrste Sunneta je bila primijenjena njihova metodologija.
Kako čisti Vjerovjesnički sunnet u cjelini predstavlja pojašnjavajuću, Poslaničku i praktičnu fazu ostvarenja Božijeg plana u svojim vremenskim i prostornim uslovima i sa svim idejnim, ekonomskim, političkim, socijalnim i objektivnim karakteristikama tog perioda, to je izučavanje metoda razumijevanja Sunneta jedna od najvažnijih i najnužnijih hadisko-usulskih istraživanja. Ta faza je bila praktično otjelovljenje Allahova plana na Zemlji. Sam Kur'an Časni je dirigovao procesom implementacije i utjelovljenja tog plana u stvarnosti. On je imao kontrolu nad svim njenim dimenzijama kako bi je mogao usmjeravati u skladu sa svojim planom i učiniti je savršenim izrazom sebe da bi se čovječanstvo na njega uvijek obraćalo. Često su njegovi časni ajeti silazili da isprave operaciju primjene; da je koriguju, analiziraju, pravilno usmjere ili nešto dodaju. Sve to jasno nalazimo u brojnim ajetima sure Alu 'Imran, El-Enfal i drugdje.
Međunarodni institut za islamsku misao je smatrao i još uvijek smatra da je pitanje razumijevanja Vjerovjesničke tradicije, metoda njenog istraživanja, analiziranja i spoznaje svih njenih dimenzija, kao i načina na koji se ona treba tretirati kao izvor spoznaje, civilizacije, i islamske kulture, jedno od najvažnijih misaonih / teoretskih pitanja kojemu muslimanski um mora pokloniti brigu i pažnju. To stoga što se određivanje (definiranje) osnova islama, njegovih izvora, njihova elaboracija i iznalaženje metoda za njihovo razumijevanje smatra najvažnijim polazištem u formiranju muslimanskog uma, korigovanju njegove aktivnosti, te ponovnom podizanju spoznajnog, kulturnog i civilizacijskog sustava islamskog Ummeta.
Da bi to ostvario Institut je izradio plan rada na ovom polju koji se da sažeti u sljedećih nekoliko tačaka:
- Rad na preusmjeravanju fokusa hadiskih i usulskih studija sa problema koji su povijesno okončani na pitanja na koja još nije dat konačan odgovor. Tako Institut pitanje autoritativnosti Sunneta smatra riješenim, i nijedan musliman koji vjeruje u Boga i Njegova poslanika nema pravo poricati autoritativnost Sunneta. Institut je publikovao vrijednu znanstvenu studiju na ovu temu koja se smatra najvažnijom i najopsežnijom usulskom (islamsko-metodološko-pravnom) studijom u oblasti autoritativnosti Sunneta. To je djelo Autoritativnost Sunneta[2] učitelja savremenih poznavalaca metodologije islamskog prava, šejha 'Ahdulganijj 'Abdulkhaliqa, Allah mu se smilovao. Institut ovo djelo smatra presudnom riječju po ovom pitanju koje istraživači trebaju prihvatiti i dati se na izučavanje drugih pitanja.
- Usmjeravanje pažnje istraživača u oblasti Vjerovjesničke tradicije na korištenje kompjutera kako bi se olakšao pristup materiji Sunneta stručnjacima i istraživačima različitih struka. U ovom smislu Institut je pružio podršku brojnim pregaocima u ovoj oblasti kako bi se ostvario željeni cilj.
- Poklanjanje pažnje tematskom sređivanju materije Sunneta, te korištenju savremenih naučnih metoda u toj oblasti zarad ostvarenja naših ciljeva u nastojanju da poslaničku tradiciju učinimo izvorom spoznaje u oblasti svih društvenih nauka, kako ne bi ostala samo izvorom pravnoga znanja.
- Poziv ulemi na pisanje o temama koje kristaliziraju važne dimenzije u vezi sa Sunnetom i njegovom ulogom u obnovi islamske civilizacije i izbavljenju islamskog ummeta iz kruga zaostalosti. Takav je prijedlog predočen i uvaženom profesoru, šejh Muhammed el- Gazaliju koji je napisao svoje poznato djelo Vjerovjesnički sunnet između šeriatskih pravnika i znanstvenika hadisa (Es-Sunnetu bejne Ehli-l-Fiqhi ve Ehli-l-Hadith), Tuzla, Tuzlansko muftijstvo, 1998., u pokušaju da doprinese rješavanju problema razumijevanja Sunneta; i u nastojanju da pojasni razliku između onih koji se gube u formama seneda i šablonima rivajeta i onih koji svoju pažnju fokusiraju na razumijevanje, poimanje i izvlačenje poruka i pouka iz Sunneta. Uvaženi profesor je, po mišljenju Instituta, iznad toga da mu se određuje okvir, ili da mu se predlaže šta će pisati, ili da se vrši revizija onoga što je napisao prije nego bude izdato. Nažalost, oko te knjige se podigla ogromna buka čiji eho još uvijek odzvanja oko nekih detalja i primjera kojima se uvaženi šejh Muhammed el-Gazali poslužio. Gotovo da se osnovna poruka knjige izgubila u svoj toj buci podignutoj oko pojedinosti. Knjiga je prvenstveno nosila poruku (ovom) neiskusnom podmlatku koga karakterišu siromašno šeriatsko znanje, skromne znanstvene predispozicije i šturo poznavanje povijesti, Poslanikove biografije, islamskoga prava i jezika, što im sve zajedno ne omogućava ispravno razumijevanje Sunneta. Obično se dešava da im u ruke dopadne neka od hadiskih zbirki u kojoj pročitaju neki hadis, ne dosežući ni njegovo stvarno značenje, ni intencije, i ne poznajući povode zbog kojih je izrečen, niti bilo što prije ili poslije njega, što rezultira njihovim ograničenim i kompromitirajućim zaključcima koje šire među svijetom. A kad im se kaže: Vaše shvatanje proturiječi riječima Uzvišenog Allaha, odgovaraju: "Sunnet precizira značenje Kur'ana i derogira ga." A ako im se opet predoči da ta predaja protuslovi jačoj predaji, ispostavi se da ne znaju šta je u stvari proturječnost (te'arud) i kako ga se može riješiti preferiranjem (terdžih), te da nisu upoznati sa metodama razumijevanja, njegovim principima i metodologijom. Studija je također bila upućena znanstvenicima i slugama časne Poslaničke tradicije kao upozorenje, opomena i poziv da dio svojih na- ora usmjere na probleme razumijevanja i metodologiju spoznaje, jer nema Sunneta bez razumijevanja i pravne metodologije kao što ne može biti ni prava, ni islamske civilizacije, ni znanja bez Sunneta.
- Kad je Institut uvidio sve nedoumice koje su okružile poruku šejh El-Gazalijeve knjige, a koje su svratile pažnju većine čitalaštva od osnovne poruke pomenute studije, obratio se cijenjenom Prof. Dr. Jusuf el-Qaradaviju, da ga Allah poživi i učini od koristi, sa molbom da pripremi dvije kompletne studije; jednu o metodologiji razumijevanja Sunneta, a drugu o Sunnetu kao izvoru spoznaje. Uvaženi se profesor odazvao na poziv i pripremio obje knjige. Institut ima zadovoljstvo da čitaocima može prezentirati prvu od njih, a ako Bog da, uskoro i drugu.^
U okviru nastojanja da se studije i istraživanja u oblasti časne Poslaničke tradicije usmjere na pitanje razumijevanja, Institut je zajedno sa Kraljevskoin akademijom za izučavanje islamske civilizacije iz Ammana organizovao međunarodni simpozij na temu 'Metodologija Poslaničke tradicija u podizanju znanja i civilizacije' a u okviru redovnog sedmog simpozija na Akademiji. Na simpoziju je učešće uzelo 126 znanstvenika, profesora i istraživača i to u periodu od ponedeljka 15. 11. 1409. god. do četvrtka 18. 11. 1409. god. po H. odnosno 9. 6. 1989. god. do 22. 6. 1989. god. Od najvažnijih tačaka simpozija su bile rasprave o šejh El-Gazalijevoj i prof. El-Qaradavijevoj studiji, uz brojne druge vrijedne studije podnesene na neku od tri teme simpozija.[3]
Institut drži da su pitanja razumijevanja Poslaničke tradicije, kristaliziranja metodologije njena razumijevanja, definisanja kriterija i pravila za kritiku tekstova hadisa te slična pitanj a koja daju doprinos uzimanju časne Poslaničke tradicije za izvor kulture, spoznaje i islamske civilizacije, najznačajnija pitanja koja zahtijevaju intenzivne znanstvene napore, ozbiljne studije, simpozije i konferencije kako bi Sunnet povratio aktivnu i pozitivnu ulogu u izgradnji savremenog islamskog života.
Čini se da je još urgentnija potreba da ova pitanja budu uvrštena u hadiske studije na univerzitetima, fakultetima i islamskim institutima, i da zauzmu mjesto onih pitanja koja su davno razriješena i koja više nisu predmetom istraživanja.
Nadamo se da će, nakon što ovo vrijedno djelo stigne do čitalaca i nakon što ga umovi shvate, među muslimanima biti uvećan interes za Sunnet, za širenje i učvršćivanje njegovih temelja, zatim načela i uvjeta njegovog ispravnog razumijevanja, te objašnjenjem razloga različitih i ponekad oprečnih shvatanja. Nadati se da će ona pomoći u pružanju odgovora na neka od sljedećih pitanja: Kako je došlo do krize u razumijevanju Poslanikova Sunneta? Šta ju je prouzrokovalo? Kako da se pozitivno razriješe međusobno isprepletena pitanja zbog čijeg je miješanja i nerazlikovanja došlo do produbljivanja krize razumijevanja? U kojoj je mjeri kriza razumijevanja doprinijela pojavi rasprava o autoritativnosti Sunneta?
Među pitanjima koja trebaju dodatno istraživanje u ovom smislu, a koja su usko vezana za razumijevanje Poslaničke tradicije i njeno izučavanje jesu:
Nastavlja se, ako Bog da.
[3] Es-Sunnetu-n-nebevijjetu ve menhedžuhafi bina'i-1-ma'rife ve-l-hadare. Amman: El-Medžme'u-l-melekijj li buhuthi-l-hadare-l-islamijje, 1991., 2 toma. – Nap. Prev.
Uvod iz knjige
"Razumjevanje sunneta" dr. Jusuf Karadavi, str. 183, mehki uvez, izdavač, Bemust 2001. Sarajevo, prijevod Ahmed Alibašić
Knjigu možete naručiti na e-mail kupiknjigu@live.com cijena 12KM
akos.ba
