Razum najdragocjenije što  čovjek posjeduje

Nema u čovjekovom biću blagodati čiji je utjecaj širi, čija je odgovornost teža i čija je posljedica veća od razuma. On je sredstvo kojim čovjek razlikuje, vaga kojom prosuđuje i svjetlo kojim se snalazi u lavirintima života. Zato je i Gazali rekao: „Razum je izvor znanja, njegov početak i temelj; znanje je njegov sljedbenik i na njemu je izgrađeno.“

Da su ljudi ispravno koristili svoje razumijevanje u poljima za koja je stvoren, da su razmišljali disciplinirano, na ispravnim osnovama, i da su potom djelovali u skladu s rezultatima do kojih dođu — bili bi sretni u svom dunjaluku prije ahireta, a njihove bi se pojedinačne i zajedničke stvari uredile i procvale.

Dr. Abdullah Kadri el‑Ehdal kaže: „Dovoljno je razumu časti kod Allaha to što mu pripada spoznaja sljedeće tri stvari:“

Prvo: razum je temelj odgovornosti (tekalifa), i onaj ko nema razuma ne može ponijeti tu čast. Jer odgovornost je moguća samo za onoga ko može spoznati istinu i raditi po njoj, te prepoznati zabludu i kloniti je se — a to je moguće samo razumnima. Zato islamski učenjaci u svojim djelima — bilo da su iz oblasti temelja ili grana — navode da je jedan od najvažnijih uvjeta odgovornosti upravo razum; nerazumna osoba se ne obavezuje.

Drugo: razum je jedna od pet nužnosti (darurijjat) bez kojih život na Zemlji ne može biti stabilan niti održiv.

Treće: Allah je poslao svoje poslanike i objavio svoje knjige kako bi ljudima prenijeli Njegovu vjeru, pojašnjavajući im dokazima i argumentima da je ta vjera istina, a sve što joj se suprotstavlja — neistina. Time je te razumne duše, putem jasnih dokaza, doveo do dobrovoljnog priznanja da je Allahova vjera istina, da je ona uputa i pravac spasa, da donosi korist na oba svijeta i štiti od štete na oba svijeta.

Razum je stvoren da bude sredstvo spoznaje, a ne alat za onemogućavanje istine; da bude ogledalo koje odražava istinu, a ne zastor koji je skriva. A jedno od najvećih polja u koja je razum pozvan da gleda jeste ovaj prostrani svemir koji je Allah stvorio — nebesa i Zemlja i sve što je između njih. To je knjiga otvorena, čije se stranice ne zatvaraju i čija se čuda ne iscrpljuju. Allah je u nju utkao savršenstvo, preciznost i sklad koji zadivljuju umove i vode zdrave razumom do pokornosti Stvoritelju i do korištenja stvorenog u skladu sa zakonima i pravilima koje je Allah podredio čovjeku.

Kur’an ne odvaja razum od kosmosa, niti čovjeka od prirode. Naprotiv, on posmatranje stvorenja — nebesa, sunca, mjeseca, zvijezda, prostrane nastanjive Zemlje, usjeva, plodova, mora i rijeka — pretvara u put ka razmišljanju, spoznaji i uputi:

„To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju.“ (Er Ra’d, 4.)

„To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.“ (En Nahl, 69.)

U kur’anskoj perspektivi, svemir nije nijema materija, nego govoreća poruka — ali je razumije samo onaj ko ispravno koristi svoj razum.

A zahvalnost na ovoj blagodati ogleda se u tome da se svijet koristi za dobro ljudi, a ne za njihovo kvarenje; da se zakoni prirode koriste za izgradnju Zemlje, a ne za njeno uništavanje — sve prema Allahovoj uputi i Njegovom putu. Razum koji u kosmosu vidi samo prostor za igru ili tiraniju — razum je zapravo onemogućen, makar njegov vlasnik izgledao napredan.

Jedno od polja ispravnog korištenja razuma jeste i razumijevanje tekstova Kur’ana i sunneta, dubinsko promišljanje o njima i izvlačenje uputa potrebnih čovječanstvu, kako bi se postigla bogobojaznost i izgradio život na čvrstim šerijatskim temeljima. U islamu nema sukoba između razuma i objave; ispravan razum je onaj koji razumije tekst, slijedi ga i predaje se Allahovoj odredbi tamo gdje njegova spoznaja ne može dosegnuti mudrost. Predanost Allahovom zakonu nije gašenje razuma — to je suština razuma. A suprotstavljanje objavi pod izgovorom razuma — to je neznanje i zabluda. Divna je riječ Ibn Tejmijje: „Ispravan razum nikada ne proturječi ispravnoj objavi.“

Odatle shvatamo da su najveća skretanja nastala onda kada je razum odvojen od objave, ili kada je objava podređena hirovima ograničenih ljudskih umova. Razum koji je vođen šerijatom — to je razum produktivan, koristan, pronicljiv u pogledu koristi i šteta za zajednicu.

Ispravan razum ima ogroman utjecaj na život ljudi. Oni koji posjeduju zreo razum razmišljaju o interesima zajednice i ukazuju na njih; upozoravaju na štete i odvraćaju od njih. Oni imaju sposobnost da važu između koristi i štete, da gledaju u posljedice, a ne da se zaustavljaju na prolaznim strastima i trenutnim emocijama.

Od veličanja razuma u islamu jeste i to što islam nije dopustio prisilu u vjeri. Naprotiv, obratio se ljudskim razumima dokazom i argumentom, a potom im ostavio slobodu izbora nakon što je istina pojašnjena: „U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude!“ (El Bekara, 256.)

Vjera koja se temelji na prisili — prazna je. Vjera koja se temelji na razumskoj uvjerenosti — duboka je i postojana.

Odatle se razumije i tajna borbe za ljudske umove između sljedbenika istine i sljedbenika zablude. Svaka strana nastoji pridobiti razum, jer ko osvoji razum — osvojio je i ponašanje i odluke. Ako ljudi istine prvi dopru do umova — uspostavit će istinu na Zemlji, širiti je i štititi. Ako ljudi zablude prvi dopru do umova — proširit će svoj nered i podići prepreke koje sprječavaju da svjetlo istine dopre do ljudi.

To je bitka ideja prije nego bitka mačeva, i bitka umova prije nego bitka tijela. Ko shvati vrijednost razuma i veličinu njegove odgovornosti, zna da je njegovo čuvanje, oplemenjivanje i usmjeravanje na pravi put — jedna od najvećih obaveza. A njegovo zapuštanje ili obmanjivanje — najveća je prijetnja i čovjeku i zajednici.

Izvor: islamweb.net

Prijevod i obrada: akos.ba