Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Rasprava o duši: Zabludjelost Tantavi Dževherija

Rasprava o duši: Zabludjelost Tantavi Dževherija

Drugi dio

Abu Bilal Mustafa El-Kindi u svome djelu „Misterije duše“ navodi Ibn Qajjimove zaključke i razmišljanja o susretima i mogućim razgovorima među dušama u Berzahu. Smatra se da one duše na koje je Allah srdit nemaju tu blagodat da posjećuju druge duše zbog zauzetosti kažnjavanjem, za razliku od dobrih duša, kojima se Allah smilovao i u knjigu Illijjuna upisao.

Ibn Qajjimova razmišljanja zasnovana su na nekilicini hadisa, ajeta i snova pojednih muslimana a koji nisu od prvih generacija. Navodi mursel hadis u kome stoji: „Masruk prenosi „Ashabi su rekli Allahovom Poslaniku s.a.v.s. „Mi se nebi trebali razdvajati od tebe na ovom svijetu, jer kada ti preseliš i budeš uzdignut gore, nećemo te moći vidjeti.“ Tada je Allah objavio ajet: „Ko god se pokorava Allahu i Poslaniku bit će u društvu onih  kojima je Allah naklonost ukazao – s poslanicima, istinoljubivima, šehidima, i dobrima. Kako li su samo divno društvo oni!“

Ibn Qajjim smatra da ovo Allahovo obećanje biva ispunjeno i nastupa odmah nedugo nakon same smrti čovjeka.

U drugom hadisu prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Zaista duša vjernika (nakon smrti) ide (uspinje se) u nebesa gdje duše drugih vjernika joj prilaze tražeći vijesti o onima koje poznaju sa zemlje.“

Ibn Qajjim također smatra mogućim i susret duše onoga koji spava, sa dušom umrlog. Navodi ajet: „Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja (vraća) one druge do roka određenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju.“ (Ez-Zumer, 42) Allah duše uzima usmrćujući ih i tokom sna, one koje usmrti, zadržane su, a one koje su puštene vraćene su do smrtnog časa koji može pak nastupiti u snu ili nekom drugom okolnošću. Ibn Kesir navodi u svom tefsiru: „U ovom ajetu je dokaz da duše žvih (koji spavaju) se susreću sa dušama mrtvih na nebesima“. Ibn Abas je rekao: „Rečeno mi je da duše živih (koje spavaju) se susreću sa dušama mrtvih tokom sna i ispituju jedna drugu. Potom Allah zadržava duše mrtvih a pušta duše živih da se vrate u svoja tijela.“

Postavit će neko pitanje, a žašto se tih avantura slabo prisjećamo ili bivaju jako konfuzna? Duše, u povratku svojim tijelima, nailaze na šejtane koji im zamućuju i vesvese čine, da bi po povratku u tijelo te nakon buđenja uglavnom se prisjećali onoga što je šejtan čovjeku dolio u snu.

U duhu dosadašnjeg pisanja o duši autor Abu Bilal, kazuje o dokazima pojedinih filozofa i učenjaka pa i Muhammedanskog milleta koji tvrde da je moguće da preminula duša čovjeka može se vratiti na zemlju pa i biti prizvata da razgovara sa živima. Jasan je Allahov govor da nema povratka, dovoljno je napomenuti hadisom Poslanika a.s. gdje se navodi da će od dobrih robova na dunjaluk jedino šehidi htjeti da se vrate da bi ponovo poginuli na Allahovu putu, ali Allah je načinio „berzeh“ pregradu između svjetova i nema povratka nikome, dostatno je ajeta koji o tome kazuju. Ono što ovo želim ovim odvojenim pasusom da sebi pribilježim je zapravo jedan od dokaza jednog Egipćanina, filozofa koji podstiče tvrdnju povratka na Zemlju, dunjaluk umrle osobe prije Kijameta, a to je priča o Saulu odnosno o Talutu.

Tantavi Dževheri, egipatski filozof, koristi priču o Saulu u Prvoj Knjizi Samuela kao dokaz o mogućnosti povratka duše iz mrtvih u svijet živih. Priča u Bibliji kazuje da kako je Samuel stario (smatran je poslanikom od strane kršćana i jevreja) ukazao je na svoje sinove kao vladare Izraela. Kakogod, zbog toga što su oni bili korumpirani i pokvareni, svijet, narod je zahtijevao da Smuel odabere nekog novog kralja da vlada njima kao što je to kod drugih nacija. Tako je Samuel ukazao na Saula (Taluta), ali Saul je također bio pokvaren, koji je izazvao na sebe gnjev Božiji. Kada je Samuel umro, cijeli je Izrael tugovao zbog preseljenja njihovog duhovnog vođe. U to vrijeme Filistinci su okupljanli svoje vojske za rat protiv Izraela. Kralj Saul je također okupio svoje vojske izraelićana, ali kada je vidio Filistince, postao je uplašen i njegovo srce je zatreperilo (uzjadikovalo). Molio je Gospodara ali mu nije odgovoreno, niti na način na koji se poslaniku odgovor daje niti snom.

Tada je Saul naredio svojim slugama da traže žensku osobu koja priziva duhove, kazujući im, „Nađite mi ženu koja je vidovnjak pa da joj odem i kod nje se raspitam (posavjetujem)“. Kada su pronašli ženu, Saul je zatražio, „Molim te, nadahni me svojom vidovitošću i dozovi mi onoga koga čije ime ću ti reći.“ Vidovnjakinja je upitala Saula ko je taj koga želi vratiti iz mrtvih, na što je odgovorio, „Samuel“. Žena je prizvala dušu Samuela, jedan stari čovjek prekriven plaštom, Saul bi zagledan u zemlju pognute glave, naklonjajući se prikazi. Tada je duša Samuela otpočela govoriti kralju Saulu: „Zašto si mi mir pokvario podižući me?“ Saul mu je odgovorio da ga je pozvao zbog nevolje koju su mu Filistinci prouzročili otpočeći rat protiv njega, te da ga Bog više ne čuje. Tražio je od Samuela da ga posavjetuje šta da čini. Samuel ga je ukorio zbog traženja od njega s obzirom da ga je i Bog napustio i postao njegov neprijatelj; no Samuel je ipak informisao Saula da je Gospod oduzeo od njega njegovu čast kraljevstva i dodijelio ga Davidu kao kaznu što nije izvršavao Njegove naredbe. Samuel je nadalje prorekao da će Gospod predati Saula i Izrael u ruke Filistinaca te da će dan nakon toga Saul i njegovi sinovi biti sa njim (tj. Samuelom). Čuvši to, kralj Saul se zanjihao i pao na zemlju u nesvijest. Samuelovo predskazanje se ispunilo, Filistinci su vodili bijesan rat protiv Izraela u kome su ubijeni Saulovi sinovi a on bijaše teško ranjen. Ne čekajući da ga Filistinci uhvate kao zatvorenika, Saul se bacio na vlastiti mač i nestao.

Dževheri ovo kazivanje povezuje sa Torom i Mojsijem, što nije moguće s obzirom da je Mojsije živio prije Samuela i nije mogao pisati kasnije knjige Starog zavjeta/testamenta. Priča o Saulu ima dosta kontradikcija i elemenata neistine što potvrđuje umješanost čovjekove ruke u skrnavljenju istine. Na početku poglavlja ix Ja Samuel, rečeno je o Saulu da on nije bio korumpiran/pokvaren, već „nije bilo među djecom Izraela bolje osobe od njega“. Nadalje, u poglavlju x rekao mu je Samuel da ga je Bog odabrao za „vladara Njegove zaostavštine“, da „duh Gospodnji“ će doći njemu, da bi mu povremeno služio te da je Bog sa njim. Kur'an potvrđuje pravednost Taluta (Saula) i spominje da je poslanik od djece Izraela informisao Izraelćane da je Allah ukazao na Taluta kao njihova kralja. „Djeca“ Izraela (Izraelćani) su se žalili na odluku (Boga) tvrdeći da on ne zaslužuje kraljevičanstvo s obzirom da nije od imućnih. Tada je poslanik odgovorio Izraelćanima: „Zaista, Allah ga je odabrao nad vama i povećao mu znanje, snagu i hrabrost.“ (El-Bekare, 247) Za razliku od ovog, moralnih kvaliteta, opisa, u Bibliji je Saul opisan manjkavih moralnih kvaliteta. Sudeći po predodžbi biblijskih kazivanja on od „najboljeg među ljudima“ postaje jedan od najgorih. Ovaj plemeniti i moralni Saul, odabran od Boga među svom djecom Izraela da bude njihov kralj, koji je imao „duh“ božiji sa sobom, itd., oslikan je kao izdajnik, zavidna osoba koja žudi za krvlju svog vlastitog zeta, Davida. Opisan je kao očajan čovjek koji, nakon što biva napušten od Boga gubi vjeru u Njega, te čini samoubistvo bacivši se na vlastiti mač.

Ovo je samo jedna od iskrivljenosti biblijskog kazivanja koje je ispisano i poremećeno od strane jevrejskih pripovjedača i pisara. Očito je da, priča o Saulu kada poziva vidovnjakinju da mu dozove preminulog Samuela je ništa do plod mašte jevrejskih pisara. Utkali su ovaj mit u priču o plemenitom kralju Saulu u nastojanju da diskredituju njega kao vođu Izraela. Izraelćani, nikada nisu bili zadovoljni njegovim imenovanjem za njihova vladara, čak iako je to bilo božanskom voljom kao što je u Kur'anu spomenuto. Prigovarali su na njegovo imenovanje s obzirom da je bio iz plemena Benjamin, najmanjeg plemena u Izraelu, koje niti je imalo bogatstvo niti utjecaj u izraeličkom društvu. Nerado su ga prihvatili kao svog kralja i to tek pošto su dobili naočit, čudestan dokaz njegova autoriteta – kovčeg zavjeta koji im je donešen od strane anđela. Sadržavao je osiguraništvo njihova Gospoda i relikvije porodice Mojsija i Arona.

Osim ovog kazivanja kojeg Dževheri uzima za dokaz o mogućnosti povratka mrtvih u svijet živih, on navodi još i kur'anskih ajeta koji ukazuju na određene slučajeve koji se ne mogu posmatrati kao opći dokaz do samo kao izdvojeni slučajevi u datim trenucima (El-Bekare 72-73; El-Bekare 259; El-Bekare 260), sve su to Allahova činjenja da bi potpomogao svoje poslanike a.s. te da bi se razlučili vjernici od nevjernika dostavljajući ljudima očigledne i nepobitne dokaze Svoje moći i uzvišenosti.

Nadalje Dževheri u svome tefsiru, prilaže dokaze kazivanja o ukletim kućama, gdje se čuju zvukovi čudne prirode. Nekada kao muzika iako muzičkih instrumenata u kući nema, nekada kao naricanje i plač itd. Sve to pripisuje dušama koje su se navodno vratile na zemlju, no za tako šta jedino objašnjenje je da su to zli džini koji posjeduju mogućnost da preturaju, nose teške objekte, obaraju, lupaju, nariču… Sjetimo se samo kazivanja o Sulejmanu a.s. kada su mu džini se nadmetali koji će prije da mu donese prijestolje kraljice Sabe, te da se to desilo u treptaju oka, džin je iz Jerusalema do Jemena i nazad to učinio nepojmljivom brzinom i snagom.

Dževheri također tvrdi da oni nadareni, iskreni i strpljivi mogu prizvati dušu mrtva čovjeka, te navodi mnoge slučajeve pa i neke kojima je lično prisustvovao, gdje prikaza od „krvi i mesa“ u formi preminula čovjeka se pojavljuje pred publikom. Ponekad, smatra, duša preminulog se javlja kroz drugog živog čovjeka, mediuma, koji služi kao plovilo preminulom. To je također djelo džina, jer poznato je predajama od poslanika Muhammeda a.s., da džini mogu da mijenjaju razne oblike – ljudi, životinja i dr. Jedan od primjera je i iz bitke na Bedru, džin, odnosno šejtan je došao sa mušricima Kurejša u obliku Surake da se uz njih bori protiv muslimanske vojske. Međutim, kada je vidio nadolazeću armiju meleka, okrenuo se u bijeg i odrekao se svojih suboraca (opisano u Kur'anu u suri Al-Anfal 48). El-Buhari, također prenosi slučaj Abu Hurejre sa džinom, dok je Abu Hurejre bio zadužen za kuću milostinje u Ramazanu, pa u nekoliko navrata zaticao je čovjeka kako krade, no uvijek bi ga pusti jer je ovaj imao sažaljivu priču o svojim postupcima. Abu Hurejra bi svaki put mu reci da će ga predati Poslaniku a.s., ali bi se sažalio nad njim pa ga pustio. Zadnji put mu je kradljivac kazao da ga pusti te da će mu dati informacije koje će mu koristiti. Rekao mu je da kada god legne u postelju da spi, da prouči Ajetul-kursijj, te da će biti zaštićen od svakog zla, te da niti jedan šejtan mu se neće ni približiti sve dok se ne probudi. Kada je Abu Hurejra informisao Poslanika a.s. o događajima, Poslanik a.s. mu je kazao: „Rekao ti je istinu, ali također je on i veliki lažac; znaš li ko je to bio, Abu Hurejra?“ Abu Hurejra je odgovorio da ne zna. Poslanik a.s. je dodao, „To je bio šejtan.“

Ultimativna misija prokletog šejtana je zavođenje i obmana ljudi, te odvođenje u stranu od pravog puta. Tako i pojavljivanja kroz govor medija, ili u drugim oblicima, sve u svrhu obmane te odvođenja u širk, grijeh koji je Allah istakao kao neoprostiv.

Piše: Sedin Duranović

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top