Ramiz Ahmetović sagradio 170 munara: U svaku od njih ugrađen je dio mene

Munara ili minaret, potiče od arapske riječi manara, a ima značenje “svjetionik”. Vitke i visoke, prislonjene uz džamije, munare su značajna obilježja za brojne gradove u regiji i svijetu. Osim toga, predstavljaju simbol vjere islama i jedan su od najkarakterističnijih oblika u islamskoj arhitekturi.

Kako je munara sama po sebi specifična građevina, to da ni njen graditelj nije ništa manje specifičan i neobičan graditelj, potvrdio nam je Ramiz Ahmetović (52), građevinac iz Bugojna, koji je iza sebe ostavio 170 munara.

Zatekli smo ga u mjestu Duradbegović Dolac, nadomak Gornjeg Vakufa, gdje su upravo u toku radovi na munari kojom će Ahmetović po 170. put pokazati svoje graditeljsko umijeće. Gradnja munare u ovom malog mjestu uz rijeku Vrbas, ima poseban značaj i za mještane, koji su na svoj minaret čekali punih 35 godina.

Na samom početku razgovora za AA, Ahmetović je istakao kako mnogo voli svoj posao, te da gradnja munara za njega predstavlja posebno zadovoljstvo. Ističe kako u BiH nema mnogo građevinaca koji se bave isključivo ovom vrstom posla, odnosno da na području BiH djeluje svega šest ili sedam firmi koje grade munare.

Govoreći o tome kako se desilo da se danas bavi ovim neobičnim zanimanjem, Ahmetović je poručio kako vjeruje da se ništa u životu ne dešava slučajno, pa tako ni u njegvom slučaju.

“Naravno, u životu nikada nisam razmišljao o tome da bih se nekada u budućnosti bavio ovim poslom. Sve je to Božija volja i navođenje. Sudbina je htjela da se u tom pravcu krene i sve se desilo spontano”, kazao je Ahmetović, te nastavio:

“Neko je predodređen da uči djecu, neko da se bavi naukom, “nama je određeno da kroz gradnju ovog tipa objekata damo svoj doprinos širenju islamske zajednice, a to je pozitivno obzirom da je riječ o građevinama od općeg interesa i značaja”.

Najviša munara visoka 52 metra

Ahmetović je samostalno prvu munaru sagradio prije tačno 15 godina, 2002. godine u mjestu Boljkovac, također u blizini Gornjeg Vakufa, a za svoj graditeljski prvijenac je kazao:

“To mi je definitivno najdraža i srcu najbliža munara, jer tu sam uložio svo svoje znaje, sposobnosti i iskustvo. Naravno, drag mi je svaki objekat, ali njeno mjesto je posebno”.

A na pitanje koja mu je najviša munara, Ahmetović je rekao kako je to Čaršijska džamija u Novom Travniku, visine 52 metra.

Govoreći o stilu munara koje gradi, kao i o drugim stilove prisutnim na ovim prostorima, Ahmetović je istakao kako on uvijek preferira, turski, odnosno orijentalni stil.

“To su lijepe i vitke munare, prepoznatljive sa svojim šerefama, koje su funkcionalne. To su, po mom mišljenju, najljepši stil gradnje i najljepše munare. Svakako, u modernom svijetu i modernoj arhitekturi ima svega, pa i to da dolaze projekti sa raznih strana. No, moje mišljenje je da je najljepši orijentalni stil”, pojasnio je Ahmetović.

Ono što je još specifično za Ahmetovića jeste da svaka od njegovih munara ima neki svoj, sebi svojstven detalj, pa makar on bio i najsitniji. Kako je naglasio, nikada ne pravi iste munare osim u slučaju ako projekat zahtijeva dvije potpuno iste munare za jednu džamiju.

Da je riječ o pravom majstoru svog posla govori i činjenica da nema medžlisa u BiH u kojem nije gradio.

“Volim kazati da nema pedlja Bosne gdje nisam bio. Od Izačića do Trebinja, od Zvornika pa do Čapljine. Čini mi se da nema medžlisa u BiH u kojem nisam gradio. Radili smo i u Crnoj Gori, gdje smo gradili, ali i renovirali stare munare. Imamo poziv za gradnju munare u Švedskoj”, rekao je Ahmetović.

“Osjećam se kao fudbaler nakon postignutog gola”

Na pitanje kakav osjećaj i emociju doživi kada završi sa gradnjom munare, Ahmetović je odgovorio:

“Teško je opisati, to je za mene poseban doživljaj. Nije to, u smislu, završio sam projekat i idemo na sljedeći. To vam je isto kao kada fudbaler posigne gol, i to je njegov vrhunac. Tako se i ja osjećam kad završim jedan posao. Nije to neka euforija, ali je puno srce, puna je duša”.

Podvukao je kako kada gradi munaru, u svaku od njih ugradi dio sebe, kako u duhovnom, tako i onom materijalnom, dobrotvornom smislu.

“To je možda i jedna od najvećih satisfakcija. Meni predstavlja najveće zadovoljstvo. U svaku munaru koju sam radio ostavio sam dio sebe. Osim tog duhovnog, kod gradnje svake munare mi pokrivamo deseti dio troškova i to je neki naš doprinos. Dakle, svaku desetu munaru izgradimo mi i ona je na neki način naša”, kazao je Ahmetović.

Na kraju je dodao je kako danas kada prolazi kroz mjesta gdje je gradio munaru, biva neopisivo uzbuđen.

“To za mene predstavlja veliko i neopisivo uzbuđenje. Kada dođeš u to mjesto i ljudi nakon 15 godina prepoznaju, to je neopisivo zadovoljstvo. Kada ne bih bio zadovoljan  ne bih radio ovaj posao u njemu nemam neko zadovoljstvo, da nisam zadovoljan”, zaključio je Ahmetović.

Radost džematlija Duradbegović Doca

Izet ef. Zorlak, imam je u džematu Duradbegović Dolac punih 25 godina. Kaže kako je prisutna radost zbog gradnje munare u džematu, kako kod njega kao imama, tako i kod svih džematlija ovog mjesta.

“Ideja o munari se već duže vremena njedrila u srcima i mislima naših džematlija. Sigurno je da munaru doživljavaju kao svoj orijentir, kao građevinu koja će ispunjavati srca svih nas. Kaba u Mekki je orijentir svih muslimana na svijetu, naš lokalni orijentir u džematu je svakako munara, jer kad vidimo munaru onda znamo da je tu namaz, da je tu ezan, da tu ima selama, a sve to zajedno znači jedan duševni mir i stabilnost”, rekao je efendija Zorlak.

Akos.ba