Ramazan u Gazi: Za mnogim soframa neko će nedostajati

Autor:  Al Jazeera Balkans

U tekstu koji je objavila Al Jazeera Balkans, Esraa Abo Qamar opisuje duboku tugu i patnju koja je obilježila ramazan u Gazi – uništeni domovi, džamije i gubitak voljenih. Ona piše o tome kako je i pored fizičkog razaranja i gubitka, suština ramazana ostala neuništena.

“Ramazan je došao u razorenu Gazu. Dok je ostatak svijeta u slavljeničkoj atmosferi ušao u mjesec posta i molitve, mi smo u njega ušli s tugom i žalovanjem.

Još su glasni odjeci rata. Nema garancija da će ovo primirje potrajati. Ljudi se brinu šta će se dalje dešavati. Strahuju od onog što bi se moglo vratiti.

Sjećanje i trauma usljed onog čemu smo svjedočili i šta smo iskusili u protekloj godini snažno nas pritišću.

Prošli ramazan nije naš prvi ramazan u ratu. Godine 2014. imala sam samo devet godina, ali dobro se sjećam da su naše ramazanske večeri bile ispunjene zračnim udarima i razaranjem, kao i da smo bježali u mraku iz svog doma od bombardovanja.

Oduzeli su duh radosti

Međutim, prošli ramazan bio je drugačiji. Bio je nezamislivo gori. Glad je bila posvuda. Postili smo cijeli dan, a post smo prekidali konzervom humusa ili graha koju smo dijelili na šest osoba. Bez struje, morali smo žvakati neukusnu hranu iz konzervi u mraku. Jedva da smo mogli razaznati lica za stolom.

Naša proširena porodica bila je daleko. Moja nana, tetke i rodice s kojima sam provodila ramazane su bile raštrkane na različitim mjestima, neke raseljene u šatorima, a druge zaglavljene na sjeveru. Mjesec zajedništva postao je mjesec separacije i izolacije.

Oduzeli su duh radosti koji je pratio ramazan. Čeznuli smo da čujemo ezan (poziv na molitvu) u akšam prije prekidanja posta ili u zoru, prije početka posta. Međutim, ti zvuci nisu dolazili. Svaka džamija je bila razorena. Bilo je ljudi koji su željeli učiti ezan, ali plašili su se – bojali su se da će zvuk njihovih glasova donijeti zračne napade, da će ih taj čin učiniti metama.

Umjesto da prekidamo post uz poznati glas mujezina s obližnje džamije, prekidali smo ga uz zastrašujuće odjeke raketa i pucnjeva.

Prije rata, s porodicom sam išla u džamiju nakon iftara da klanjam i vidim svoje bližnje. Poslije molitve, šetali smo ulicama Gaze, uživajući u dinamičnoj ramazanskoj atmosferi, a potom smo išli kući i pravili poslastice.

Međutim, prošle godine nije bilo džamije u koju bismo išli da klanjamo teravih-namaz usred genocida.

Mjesto molitve i mira pretvoreno u ruševine

Čak je Velika džamija u Gazi – jedna od najljepših i najstarijih džamija u kojoj su moji otac i braća provodili posljednjih 10 noći ramazana, slušajući učenje Kur’ana najljepšim glasom – bila uništena, pretvorena u ruševine, dovedena do neprepoznatljivosti. Mjesto u kojem su nekada odjekivale molitve i mir pretvoreno je u prašinu i ruševine.

Ovogodišnji razaman počinje tokom prekida vatre. Nema zračnih udara od kojih zemlja podrhtava dok prekidamo post. Nema eksplozija koje odjekuju u tišini sabah-namaza. Ne strahujemo ako ukrasimo naše domove, ako okačimo raznobojne svjetiljke, da ćemo možda postati mete.

Usred boli i razaranja, život, koji je bio na pauzi toliko dugo, pokušava se vratiti u ulice Gaze.

Prodavnice i tržnice koje nisu uništene ponovo rade i ulični prodavači su opet tu.

Čak je i Hyper Mall, veliki supermarket u Nuseiratu, ponovo otvorio svoja vrata. Otac je mene i sestru odveo tamo prije ramazana. Jedva da smo uspjele obuzdati ushićenje dok smo ulazile u blještavi tržni centar. Na tren se činilo kao da smo se vratile kroz vrijeme. Police su ponovo bile pune svega za čim smo čeznuli – različitih čokolada, keksa i čipsa. Bilo je i ramazanskih ukrasa, svjetiljki svih oblika i veličina, kutija s hurmama, raznobojnog suhog voća i Qamar al-Dina (vrsta soka od suhe kajsije).

No, ovo obilje je varljivo. Većina proizvoda na policama dolazi u komercijalnim kamionima, koji čine veliki dio ukupne količine vozila kojima je dozvoljen ulazak u Gazu nauštrb humanitarne pomoći. Ovi su proizvodi u isto vrijeme postali nepristupačni za većinu ljudi koji su izgubili izvore prihoda i svoje domove.

Čime će većina porodica prekidati post ove godine? Bit će to nešto malo više od konzerve graha: malo riže ili povrća koje mogu priuštiti.

Praznični duh je nestao, ali suština ramazana je ostala

Za prvi iftar moja porodica jela je musakhan, palestinsko jelo od piletine, tankog hljeba i mnogo luka. Znamo da smo sretnici. Većina ljudi u Gazi ne može priuštiti svježu piletinu koja se ponovo pojavila u radnjama po cijeni dvostruko većoj od prijeratne.

Međutim, bogati, tradicionalni iftar nije jedina stvar koja će nedostajati na ramazanskim trpezama u Gazi.

Više od 48.000 ljudi je ubijeno u ratu. Cijele porodice su izbrisane iz civilnog registra i ove godine neće postiti ramazan. Za mnogim iftarskim soframa, nedostajat će neko: otac, čiji glas dok doziva djecu nikada više neće čuti; sin, čije nestrpljenje da prekine post više nikada neće vidjeti; majka, čije vješte ruke nikada više neće pripremati ukusnu hranu.

I ja sam izgubila ljude koje volim. Moj tetak, koji nas je svake godine zvao na iftar, brutalno je ubijen. Moje prijateljice Shaima, Lina i Roaa, s kojima sam se sastajala u džamiji nakon teravih-namaza, sve su ubijene kao mučenice.

Praznični duh je nestao, ali suština ramazana je tu. Ovaj mjesec je prilika da se odmaknemo od distrakcija i briga svakodnevnog života i ponovo se povežemo sa svojom vjerom. Ovo je vrijeme oprosta, vrijeme za traženje Božje blizine i duhovne otpornosti.

Naše džamije možda jesu uništene, ali naša vjera nije slomljena. Mi ćemo i dalje klanjati teravih-namaz u polusrušenim kućama i šatorima, šapućući naše želje u dovi i tražeći utjehu u učenju Kur’ana, znajući da će nas Allah nagraditi za svu patnju koju smo pretrpjeli.”

akos.ba