Rafah: Posljednje utočište koje su pretvorili u pepeo, “svijet je odlučio zatvoriti oči”
Moja porodica i ja također smo iskusili raseljenje i potražili smo utočište blizu Rafaha nakon što smo izgubili dom prije više od 20 godina. Nije to bila moja kuća iz djetinjstva, ali postala je mjesto koje sam zavoljela.
Rafah, grad koji je bio posljednje utočište za raseljene Palestince, sada leži pod ruševinama, dok stanovnici preživljavaju pod stalnim bombardovanjem, bez hrane, sigurnosti i nade.
Lično svjedočenje koje je za Middle East Eye napisala Ruwaida Amer, svjedoči o tome da Rafah, koji su mnogi zvali domom, i ono što je Rafah bio, nikad neće biti zaboravljeni.
“Nekada posljednje utočište za raseljene Palestince – pretvoren je u ruševine nakon sedmica nemilosrdnog bombardovanja.
Oni malobrojni stanovnici koji su ostali nakon ranijih evakuacija sada su ponovo prisiljeni bježati, ovaj put prema takozvanoj “humanitarnoj zoni” u blizini Khan Younisa i al-Mawasija – mjestu obilježenom glađu, ponovljenim napadima i ogromnom patnjom.
Od kada je u martu prekinuto primirje, izraelska vojska nastavlja da dijeli Pojas Gaze na izolirane zone, kao dio svog trajnog projekta teritorijalne krađe i etničkog čišćenja.
Prije oktobra 2023. godine, Rafah – grad koji zauzima gotovo petinu Pojasa Gaze – bio je dom za 350.000 stanovnika. Tokom rata postao je međunarodno prepoznat kao navodna sigurna zona za milion raseljenih Palestinaca.
Moja porodica i ja također smo iskusili raseljenje i potražili smo utočište blizu Rafaha nakon što smo izgubili dom prije više od 20 godina. Nije to bila moja kuća iz djetinjstva, ali postala je mjesto koje sam zavoljela.
Uprkos viralnim objavama na društvenim mrežama s pozivima svijetu da drži “sve oči uprte u Rafah” – u nadi da će međunarodni nadzor spriječiti Izrael da cilja ranjive porodice koje se skrivaju u šatorima – svijet je odlučio zatvoriti oči i ostaviti Rafah nepoznatoj sudbini.
Ali uništenje jednog mjesta ne briše sjećanje na njega, niti tragove života koje su za sobom ostavili oni koji su ga zvali domom.
Nađeno utočište
Prije nego što smo se smjestili u Rafahu, prvih osam godina svog života provela sam kod nene i djeda u kući u izbjegličkom kampu Khan Younis, zapadno od grada.
Smatrala sam je svojim pravim domom iz djetinjstva.
Nažalost, živjeli smo pored nekoliko izraelskih vojnih osmatračnica. Otvorila bih vrata i vidjela vojnike kako patroliraju ili stoje samo nekoliko metara dalje, u svojim utvrđenim položajima. Suočavali smo se s mnogim teškoćama zbog njihove blizine, sve dok konačno nisu srušili našu kuću 2000. godine.
Moji amidže, djed i ja svi smo živjeli u tom području. Naše kuće bile su blizu jedna drugoj, a imali smo divne komšije.
Vojska je došla da sruši naše kuće baš na noć Bajrama, pretvarajući noć radosti u noć razaranja.
To je bolno sjećanje. Još uvijek čeznem za tom kućom. U njoj su neki od najljepših trenutaka mog ranog djetinjstva.
Nakon dvije godine seljenja iz jednog privremenog skloništa u drugo, lokalne vlasti su nam napokon dale kuću u al-Fakhariju, blizu Rafaha.
Ovaj gradić bio je uglavnom poljoprivredni i rijetko naseljen. S vremenom je dolazak raseljenih porodica poput naše unio više života i aktivnosti u to područje.
Uselili smo se u tu kuću 2002. godine. Nedugo zatim, vlasti su počele klasificirati al-Fakhari kao dio Rafaha, tretirajući ga kao jednu od gradskih četvrti.
U to vrijeme, međutim, nikada nisam zaista bila u Rafahu – osim jedne kratke posjete 2003. godine dok sam bila u osnovnoj školi.
Pripremali smo se da kupimo bajramsku odjeću i mama je predložila da idemo na pijacu u Rafah umjesto one u Khan Younisu. Išli smo nakon što smo prekinuli post, oko 18 sati.
Iako je to bila kratka posjeta, prvi susret s Rafahom ostavio je snažan utisak. Bilo je puno ljudi, živahno i prepuno radnji.
U centru grada bila je poznata raskrsnica al-Awda, ali nismo išli predaleko jer nismo poznavale grad.
Sjećam se da se moja majka jako umorila od hodanja i sjela je da se odmori pored džamije al-Awda – velike i prelijepe džamije, jednog od glavnih simbola Rafaha.
Na kraju smo se vratili kući, ali sjećanje na taj dan ostalo je sa mnom, postajući sve življe svaki put kad se spomene Rafah.
Produbljivanje veza
Mnogi ratovi su pogodili Gazu, ali Rafah je ostao postojan kroz sve njih – uključujući rat iz 2014. koji je uzeo mnoge živote u gradu.
Situacija je postala toliko teška da je Ministarstvo zdravstva bilo prisiljeno stavljati tijela u zamrzivače za sladoled zbog nedostatka prostora u mrtvačnicama.
Nakon uzastopnih ratova u Gazi, stanovnici Rafaha počeli su pozivati svijet da podrži izgradnju bolnice, jer je to bio jedini grad u Gazi bez bolnice.
Svi smo se oglašavali, ponavljajući ime Rafaha iznova i iznova, pokušavajući pojačati taj zahtjev.
Moj novinarski rad doveo me do toga da se selim među gradovima, a Rafah je postao dio te rutine – uglavnom zbog blizine.
Vlasti su na kraju ponovo klasificirale al-Fakhari kao dio grada Khan Younis. Ali naša fizička i emocionalna bliskost s Rafahom održala je tu vezu živom.
Povremeno sam ga posjećivala kada sam imala priče koje sam trebala snimiti ili pisati, ali nisam išla redovno. Nisam mnogo znala o kvartovima Rafaha sve dok nisam dobila neočekivanu priliku koja me tamo odvela svake sedmice.
Godine 2020.jedna nevladina organizacija predložila mi je da vodim edukativne naučne aktivnosti za djecu u zabačenom dijelu Rafaha. Te sesije bile su osmišljene da podrže njihov školski rad i pruže priliku za učenje na zanimljiv način.
Isprva sam oklijevala. Već sam radila puno radno vrijeme kao nastavnica i imala sam samo jedan slobodan dan – nedjelju.
Ali volim pomagati učenicima na bilo koji način, pa sam se odrekla svog slobodnog dana i počela svake sedmice putovati u Tal al-Sultan, naselje zapadno od Rafaha.
Taj kvart je sada potpuno uništen; njegovi simboli izbrisani.
Ali tokom tih mjeseci, moja povezanost s Rafahom se produbila.
Razvila sam male rituale. Prisjećala sam se svoje majke kako sjedi da se odmori blizu džamije al-Awda prije 17 godina. Sada je bolesna i godinama se bori s problemima kičme. Počela sam sedmično donirati džamiji, moleći Boga da primi tu malu sadaku i izliječi je.
Svaka posjeta počinjala je isto: zaustavila bih se kod kutije za donacije pored džamije prije nego što nastavim prema Tal al-Sultanu. Rafah me svake sedmice dočekivao.
Djeca u centru bi me čekala na vratima da me dočekaju s radošću. Pokušavala sam im donijeti sreću kroz rekreativne aktivnosti, a oni su mi to vraćali desetostruko svojom toplinom, radošću i zahvalnošću.
Slomljeno utočište
Od oktobra 2023. do maja 2024. godine, Rafah je ugostio više od milion raseljenih osoba. Vojska ga je lažno predstavljala svijetu kao “sigurnu” i “humanitarnu” zonu. Primao je pomoć i otvarao vrata svima.
Kada je u decembru 2023. počela kopnena invazija na Khan Younis, više nismo mogli doći do grada čak ni po osnovne potrepštine.
Više od godinu dana oslanjali smo se na Rafah. Ali kada je vojska započela operacije tamo, naš kraj se našao zarobljen između dvije linije fronta, i život je postajao sve teži.
Čujem i osjećam svaku raketu koja pogodi grad. Gledamo kako se dim diže ka nebu. Uništavanje je nemilosrdno – bez crvenih linija, bez predaha.
Već sedmicu dana vojska buldožerima ruši, ravna i sravnjuje područje Mirage pored nas. To je sjeverna kapija Rafaha, poljoprivredna zona i vitalni izvor hrane za jug. Pomagalo je u prehranjivanju Gaze tokom ponovljenih zatvaranja prelaza.
Sada stalno čujemo granatiranje. Teške rakete padaju kao da bacaju kamenje – bez milosti.
Mnoge porodice su još uvijek zarobljene u sjevernom Rafahu. Odlučile su da radije umru u svojim domovima nego da ponovo bježe.
Raseljavanje je bilo gorko i iscrpljujuće iskustvo za sve, i zato mnogi odbijaju da odu. I mi smo ostali. Ne želimo da bježimo.
Svake noći molimo da preživimo još jedan dan. Zvuci bombardovanja su zastrašujući, ali još gori su trenuci kada borbeni avioni pucaju na područja oko nas.
Rafah – kao i svaki dio Gaze – zemlja je slobode jer njen narod želi da živi u miru i dostojanstvu, slobodan na svojoj zemlji, bez ratova i okupacije.
Borimo se da preživimo ovdje. Rafah jedva diše pod bombama, buldožerima i uništenjem.
Nije ostao na svojoj zemlji, ali Rafah će ostati u srcima onih koji su ga poznavali kao tvrđavu postojanosti, kakvom su ga ljudi Gaze oduvijek smatrali”, objavio je Middle East Eye.
akos.ba
